utorak, 5. prosinca 2017.

Mons.dr.Georg May: Kriza pokoncilske Crkve i mi


1. Jedna gora kriza nije mogla zahvatiti Crkvu od gubitka sigurnosti u vjeri. Ćudoređe se može poboljšati, urušena se stega može opet uspostaviti dok su temelji zdravi, dok se kod pozivanja na poboljšanje i na obnovu prava života možemo oslanjati na vjeru. Svi ovi apeli pak odlaze u prazno ako se ne mogu zasnivati na vjeri. Ako vjera više ne stoji čvrsto te nije nesumnjivo sigurna, onda je položena sjekira na korijenje Crkve. Ako katolici nisu više uvjereni u istinu svoje vjere, ako većma nemaju katoličku svijest, onda svoju vjeru neće štititi ni braniti, neće je čuvati ni prenositi. Tada prodiru krivovjerje, praznovjerje i nevjera u srca, u obitelji i župne zajednice i rastaču ih iznutra. Onda fasade mogu stajati još neko vrijeme. Ali kada dođe sljedeća oluja, urušavaju se kao kula od karata.

2. Što svakoga kršćanina katolika koji ljubi svoju Crkvu mora ispuniti najvećom strepnjom jest činjenica da ovu odlučujuću ugrozu Crkve vodeći ljudi Crkve ili dovoljno ne vide ili se protiv nje dovoljno ne borimo. Pokoncilska se Crkva zanosi statistikama, ali ne pita što iza toga stoji. Što predstavljaju silni brojevi djelitelja Pričesti ako se urušava vjera u Gospodina prisutnoga u sakramentu i u pretvorbu? Što znače čete propovjednika, pastoralnih referenata i povjerenika za obrazovanje odraslih ako ne izgrađuju vjeru svojih slušatelja, nego im njihovu vjeru uzdrmaju?

Kakve koristi od vjeronauka na kojem se ne iznosi cijela i neiskrivljena katolička vjera? Čemu držati priprave za brak ako se ne prenosi istinski katolički nauk o braku?

Katolicima kojima držanje istinske vjere Crkve još nešto znači predbacuje se da su manjina i time beznačajni. Ne razumijem da čuvari grala demokratizma u Crkvi nemaju poštovanje pred jednom manjinom. To bi baš trebao biti prepoznatljivo obilježje istinske demokracije da čuva manjine od diktature većine. I zbilja, broj vjernika koji objedinjuju sposobnost kritičnog mišljenja i hrabrost nije velik. Uistinu je onako kako je jedan klerik formulirao: Kada bi u molitvi vjernika svećenik predmolio: „Da ojačaš snagu pranja našega deterdženta“, tada bi većina vjernika na sv. Misi, ne trepnuvši okom odgovorila: “Gospodine, usliši nas!“

3. Premda vjernici kojima nije svejedno da se vjeri daje drugi smisao ili je se uništava predstavljaju samo jednu manjinu, upravo su to budni, mudri katolici koji misle svojom glavom. Njih valja ozbiljno shvatiti, njih bi trebalo slušati jer ako itko može nositi vjeru u budućnost, onda su to oni.

Zalažemo se za istinu vjere, za očuvanje i širenje ove istine jer od nje doslovno sve u Crkvi ovisi. Danas se radi o pitanju hoće li Crkva ostati zajednica vjere ili ne. Ono što se opet mora graditi jest istinska vjera, čvrsto, nepokolebljivo uvjerenje o istini kršćanstva i o jedinstvenosti katoličke vjere, temeljito poznavanje vjere i uzvišena vjerska revnost. Odbacujemo svaku vrstu agitacije. Ali ćutimo obvezu, dok se zalažemo za istinu, onako kako smo za to sposobni i da to toliko dugo ne odgovara određenim ljudima. Mi ćemo govoriti o iskrvarivanju vjere u Crkvi dok se ponovno ne uspostavi jedinstvenost naviještanja vjere.

4. Uništenje moralnog nauka
Na području moralnog nauka odnosi nisu bolji nego na području nauka vjere. Neugodne se zapovijedi oslabljuju, prešućuju ili uklanjaju. Radi toga neki se služe grubim i finim sredstvima. Isusov se zahtjev, primjerice, prikazuje kao uvjetovan vremenom dok je to vječna istina koja ovdje govori. Crkvi se osporava punina vlasti tumačenja Božjeg zakona nezabludivo i na obvezujući način premda je upravo to jedan od glavnih razloga njezina postojanja.

Znamo da ljudi u Crkvi, da mi svi zaostajemo za Božjom voljom. Ali nečuveno izokretanje u sadašnjosti nije u tome, nego u oslabljivanju, da i u ukidanju Božje zapovijedi. Da se čovjek ogrješuje o Božju zapovijed kako bi služio čovjekovoj udobnosti. Ako se pak zapovijedi više ne poučavaju u svojoj uzvišenosti i čistoći, onda čovjekovim težnjama nedostaje mjerilo.

5. Osobito je očigledna kapitulacija pred duhom vremena u slučaju šeste zapovijedi. Predbračni i izvanbračni spolni odnosi, zloporaba braka i nastranosti svake vrste danas pronalaze svoje zagovornike u katoličkom taboru. Ljudi počesto više nemaju uporište u Crkvi i njezinim službenicima – činovnicima. Želja živjeti djevičanski i čisto oslabljuje se i paralizira. Roditelji i odgojitelji koji pozivaju na ćudorednu borbu konfrontirani su izjavama crkvenih predstavnika koji obezvrjeđuju njihove opomene i upozorenja. S obzirom na ovo stanje valja postaviti pitanje u kojoj su mjeri biskupi, teolozi, duhovnici i vjeroučitelji suodgovorni za propadanje na području spolnog ćudoređa. Njihova je zadaća naviještati jasan crkveni nauk s obzirom na spolni moral. Jesu li to činili? Ovo se pitanje za mnoge netom spomenute osobe mora niječno odgovoriti.

6. U svjetlu ovih odnosa prepoznaje se strašno izokretanje koje nastaje u iskrivljenju Božje volje preko crkvenih ljudi. Oni tako griješe na najteži način ne samo protiv Boga, nego i protiv ljudi. Oni uljuljkavaju vjernike u lažnome miru i lažnoj sigurnosti iz koje će ih sljedeća katastrofa vlastitog naroda ili sljedeća katastrofa čovječanstva probuditi kao udarom groma. Tako smo mi koji se ne damo iscjenkati od ozbiljnosti svetoga Boga i neumoljivosti njegove volje, istinski dobročinitelji čovječanstva. Mi mu predstavljamo stanje kakvo ono jest. Upravo po tome ljudima činimo najveću uslugu. Kažemo im pravovremeno što smiju činiti kako bi svojemu životu i zemlji osigurali sretan razvoj i kako bi dospjeli do svojeg vječnog cilja. Ne želimo biti krivi zbog uništenja zemaljskoga i gubitka vječnoga života.

Izvor: Mediatrix brošura iz 1979. godine