On, jedinorođeni Sin vječnoga Oca, On, pravi Bog, Veličanstvo beskrajno, koji iz ljubavi siđe s neba na zemlju, da spasi dušu stvora Svog, nema mjesta u gradu! U gradu – gdje je ipak mjesta za sve i svakoga, za Njega, prečistu Mu Majku i predobrog Hranitelja mjesta nema! I rodi se izvan grada u hladnoj, nečistoj štalici među životinjama. I On je zadovoljan! Njegovo Srce klikće od radosti… Da su stanovnici grada Betlehema znali tko je On, da su spoznali u Njemu Kralja slave vječite, valjda bi se drugačije ponijeli!
A danas? Među današnjim kršćanima – nalazi li više ljubavi? Ta oni barem znaju tko je On! Gle žalosti! Gledaj sramote naše, sramote sadašnjega vijeka! Svijet slavi Božić: tu su bogato i sjajno rasvijetljene dvorane, tu raskošno nakićeni borovi, tu dragocjeni darovi, tu čestitanja i veselja – svega dosta – samo malo i premalo ljubavi prema Njemu, Spasitelju. U štalici grijala je slatko Božansko Djetešce ljubav presvete i prečiste Mu Majke i svetog Josipa, te dah životinja. A tko će sad da Ga grije u ovom hladnom svijetu?
Naknadu Mu dajmo za nemarnost i tvrdoću stanovnika betlehemskih! Oni Ga nisu primili u svoje stanove, primimo Ga mi u svoja srca! Ali nastojmo, da nam srca ne budu slična onoj hladnoj, nečistoj štalici! Što brižnijom i skrušenijom ispovijedi očistimo svoja srca, da budu bijela kao najbjelje platno. I onda Ga nemojmo položiti na tvrdu slamicu. Prostrimo Mu meki ležaj od mnogih malenih žrtvica i naložimo Mu stan što češćim, što srdačnijim, što toplijim uzdasima – strelovitim molitvama i redovnim satom klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. I bit će Mu ugodno kod nas…
A naknadu Mu dajmo i za hladnoću sadašnjega svijeta! Nastojmo, da u božićno vrijeme podvostručimo svoj žar, svoju revnost, da što sabranije i točnije, sa što većom ljubavi obavljamo svoje susrete s Njim! I još nešto. Pogledajmo, dragi katolici, to Božansko Djetešce u jaslicama i poslušajmo Njegovu nauku. On je naš Učitelj. To maleno Dijete sveznajući je Bog. On već sada zna za sve patnje i teškoće, što Ga u životu čekaju. On vidi Maslinsku goru, vidi bičeve, trnovu krunu, križ, Golgotu – vidi Svoje probodeno Srce – vidi naše nezahvalnosti – nemarnosti. A ipak u Svom malom Srdašcu klikće svoj uzvišeni: „Ecce venio!“, „Evo dolazim!“. Došao sam da izvršim volju Oca svoga, da trpim da spasim duše! Ugledajmo se u Njega! Neka je i nama volja Božja nada sve, neka nam je putokaz u svemu našem nastojanju i radu! Nosimo i mi rado križeve, što nam ih Providnost Božja pošalje! Trpimo rado, žrtvujmo se rado za grijehe svoje i za grijehe naše braće grješnika. A Isus, naš Uzor, naš Vođa, naš Kralj, bit će s nama zadovoljan.
