Ugledni klerici i laici uputili su papi Franji Correctio filialis u kojoj ga kore zbog proširenja krivovjerja
Potpisnici govore o „epohalnom“ događaju i zbilja je posrijedi senzacionalan i povijesni događaj. Prvi put od srednjega vijeka klerici i laici javno kore papu.
Brojni svećenici i ugledni laici iz redova znanosti i inteligencije izrekli su glede pape Franje Correctio filialis de haeresibus propagatis. U ovome „Ukoru poradi proširenja hereza“ predbacuju Franji da je u svojoj spornoj posinodskoj pobudnici Amoris laetitia „natuknuo ili podupro“ sedam hereza. Među potpisnicima nalaze se brojna poznata imena kao Roberto de Mattei, Martin Mosebach, Joseph Shaw, Paolo M. Siano, Robert Hickson, Ettore Gotti-Tedeschi, Thomas Stark.
Izvornu Correctio (ukor) potpisnici su sastavili na latinskome koji je službeni jezik Crkve. Potpisnici inzistiraju s poštovanjem da Papa
„osudi ove hereze koje je izravno ili neizravno zastupao“.
Tvrdi se da ortodoksno, dakle pravovjerno tumačenje mjesta kojima se prigovara nije moguće. Potpisnici ukora kao dokaz navode „izjave, djela i propuste“ Pape iz kojih „bez ikakve utemeljene sumnje“ proizlazi da Franjo želi tumačenje koje je „faktički heretično“.
Tri dijela: obrazloženje, Correctio i dublje tumačenje
Correctio filialis sastoji se od tri dijela. U prvome dijelu donosi se dokaz da potpisnici „kao katolički vjernici koji žive svoju vjeru imaju pravo i čak i obvezu“ uputiti takav jedan ukor papi.
„Crkveni zakon zahtijeva da kompetentne osobe ne šute kada crkveni pastiri unose pomutnju“.
To ne predstavlja „proturječje dogmi o papinskoj nezabludivosti“ jer nezabludivost vrijedi samo pod točno definiranim uvjetima i kojima se papa Franjo nije izričito služio. Potpisnici pišu u sažetku:
„On nije izjavio da ove heretične stavove valja promatrati kao konačan crkveni nauk ili da oni katolike obvezuje na neopoziv pristanak vjere. Crkva naučava da nijedan papa ne može tvrditi da mu je Bog objavio bilo kakvu novu istinu u koju katolici moraju čvrsto vjerovati.“
Papa Franjo, Martin Luter i Amoris laetitia
Drugi dio sadrži stvarni „ukor“ koji je sastavljen na crkvenome jeziku latinskome. U njemu se navodi „sedam heretičnih teza“ čije se širenje i poticanje predbacuje papi Franji.
U trećemu dijelu, dubljem tumačenju pojašnjavaju se dva „razloga“ za „besprimjernu krizu“ u koju je papa Franjo doveo Crkvu pobudnicom Amoris laetitia: „modernizam“ i „utjecaj ideja Martina Luthera na papu Franju“.
Modernizam, pišu potpisnici, Crkva je doduše osudila početkom 20. stoljeća, ali on se opet sredinom stoljeća pojavio i otada je u Katoličkoj Crkvi „prouzročio veliku i trajnu pomutnju“.
Osim toga, potpisnici skiciraju neke Lutherove teze o braku, moralu, oprostu i božanskome zakonu kako bi pokazali da Lutherove ideje „točno odgovaraju onome što papa Franjo promiče“. To potvrđuje i „izričita pohvala bez premca koju je papa Franjo izrekao o njemačkome herezijarhu“.
Tekst: Giuseppe Nardi
