U travnju 1991. godine, talijanski časopis 30 Giorni posvećuje članak Trećoj fatimskoj tajni. Govori kardinal Silvio Oddi, nekadašnji tajnik Ivana XXIII. (koji je pročitao Treću tajnu), prisjeća se svoje želje da je upozna, Papine šutljivosti i suzdržanosti i svojega uvjerenja: „Siguran sam da se Tajna ne tiče neke lijepe stvari. Roncalli nije želio čuti o kaznama.“
Potom susreće sestru Luciju...i na koncu izlaže svoju pretpostavku o sadržaju Treće tajne (pogledajte posljednje retke).
Treća tajna
Međutim, Treća fatimska tajna jamačno je nešto što je izazvalo golemo zanimanje kod katolika cijeloga svijeta posljednjih godina. A nije posrijedi samo radoznalost. Ljudi se pitaju kako je moguće, ako je Gospa odlučila poslati jednu poruku (koja se trebala objaviti do 1960. godine) i budući da je Crkva tako jasno priznala vjerodostojnost tog ukazanja, da je se drži skrivenom.
„To je problem koji je i mene zainteresirao“, priznaje kardinal Silvio Oddi koji je bio pročelnik Kongregacije za kler. Oddi to lijepo i vrlo zanimljivo opisuje za mjesečnik 30 Giorni, a to vrijedi u cijelosti prenijeti. „Uvijek sam se zanimao – kaže – kao i svi svećenici, kao svi dobri vjernici za Treću fatimsku tajnu. Budući da se znalo da se nije trebala objaviti, osim ako sestra Lucija ne bi umrla, prije 1960. godine, svi smo iščekivali tu godinu. No, stigla je 1960. godina, prošlo je nekoliko mjeseci i ništa nije bilo najavljeno. Ja koji sam bio tajnik Ivana XXIII., kada je bio u Parizu, zahvaljujući dobrom poznanstvu s njim imao sam prigodu otvoreno mu reći: „Sveti Oče, ima jedna stvar koju Vam ne mogu oprostiti“. „Što to?“, upita me. „Da se svijet godinama držao u nesigurnosti i potom dolazi početak 1960. godine: prolaze mjeseci, a o toj tajni više se ništa ne zna“. Papa Roncalli mi odgovori: „Ne govori mi o tome“. Odgovorih mu: „Ako tako želite, ja o tome ne ću više govoriti, ali ne mogu spriječiti ljude da to čine. Zanimanje je silno: bit će da sam održao stotinjak propovijedi i govora najavljujući ovu objavu“. „Rekoh ti da mi o tome ne govoriš“. Ja više nisam o tome govorio, ali želio sam produbiti tu stvar. Stoga sam otišao k monsinjoru Lorisu Capovilli, njegovom osobnom tajniku i upitao sam ga: „Jeste li otvorili tekst tajne?“ „Da, otvorili smo ga“. „Tko je bio nazočan?“ „Bio je Papa“, kaže mi „kardinal Ottaviani i ja, a potom, budući da ga nismo uspjeli razumjeti jer je bio napisan rukom, na portugalskome, pozvan je jedan portugalski monsinjor koji je radio u Državnom tajništvu“.
Tekst poruke stigao je u Vatikan preko biskupa Leirije-Fatime. Biskup koji se tijekom Drugog svjetskog rata pribojavao da bi se i Portugal moglo uvući u sukob, a tajnu uništiti, izgubiti ili objaviti, odnio ju je u Rim, tražeći od Svete Stolice da je čuva. U Portugalu se jedno vrijeme čuvala u nuncijaturi. Pošto ju je pročitao, papa Roncalli vratio ju je u njezin sef. Pio XII., barem prema onome što je meni rečeno, nikada je nije pročitao. Prvi koji je otvorio omotnicu bio je Ivan XXIII. 1960. godine. Ispričali su mi čudnu zgodu: papa Pavao VI., kratko nakon izbora, tražio ju je i nije ju pronašao. Tako da su morali zvati monsinjora Capovillu da bi saznali kamo je stavljena.
Godine 1964.sudjelovao sam u Australiji na jednome kongresu. Na povratku, budući da smo se zaustavljali u Hong Kongu, ukrcao sam se na zrakoplov i otišao u Macao. Ondje je bio premješten, nakon što je imenovan biskupom, monsinjor iz Državnog tajništva koji je preveo tajnu. Otišao sam ga potražiti, no bio je u bolnici. Uputim se u bolnicu, no otpustili su ga toga jutra i otišao je u planinu na oporavak. Dakle, vratio sam se u Hong Kong, a da ga nisam uspio susresti. No i dalje me ovo nastavilo bockati. Nekoliko puta sam razmišljao: „Zašto je papa Ivan nije objavio?“ Ja, budući da sam izvrsno poznavao papu Ivana, siguran sam da se tajna nije ticala lijepe stvari. Roncalli nije želio čuti o nesrećama, kaznama. Dakle, držim da sadržava nešto što zvuči kao zabrana, kazna ili katastrofa.
Jedna druga prigoda u kojoj sam se zanimao za Fatimsku tajnu bila je 1985.godine. Bio sam Fatimi radi Mise 13.svibnja. Zbilja dirljivo iskustvo: nazočilo je milijun ljudi. Budući da sam bio u Fatimi, otišao sam k sestri Luciji. Zadržao sam se sat vremena u razgovoru s njom. Rekoh joj: „Slušajte, ne želim saznati tajnu. Ono što me čini radoznalim jest zašto nije objavljena? Možete li mi Vi to reći? I potom, želio bih saznati jeste li uspjeli razgovarati s Papom kad je bio ovdje?“ „O, da – odgovori mi – dugo.“ „i što ste odlučili?“ „da je ne objavimo“. „Zašto?“, pitam je, „Može li se znati zašto?“ „Jer bi je se moglo krivo protumačiti“.
U ovoj točci uzimam slobodu iznijeti pretpostavku: da Treća fatimska tajna predskazuje nešto teško što će Crkva učiniti, naravno nenamjerno. Da će na temelju loših tumačenja, neposlušnosti ili nečega sličnoga Crkva proći prilično težak trenutak. Možda tajna kaže da je u šezdesetim godinama, unatoč najboljim namjerama, Crkva učinila nešto, od čega će posljedice biti vrlo bolne, s neizmjernim smanjenjem prakticiranja vjere. I da će se potom nakon teških patnji vjera vratiti. Da, to bi mogao biti sadržaj tajne. Međutim, kad bi bilo uistinu tako, ova je tajna već poznata jer je kriza Crkve pred očima sviju. A pažljiviji duhovi zamjećivali su to već godinama“.
