Ovaj stupanj je vrhunac ljestava poniznosti. Na sredini smo ljestava kojima se uspinjemo i sada kao da smo naišli na suženi dio: "most magaraca". Taj most, taj uski prolaz prelazimo jedan po jedan, jedan za drugim i nitko ga ne može prijeći namjesto drugoga.
Važno je da imamo dovoljno za život, za živjeti s Bogom. Da budemo poput malenih psića koji kupe ono malo što im je potrebno za život, ali najvažnije je da su blizu svome Gospodaru.
Sposobnost da budemo zadovoljni i onim što drugi preziru je posljedica temeljnog stava zadovoljstva. Ako postanemo zadovoljni onim što imamo, tada smo još uvijek djeca kojoj se daju stvari da bi ih se zadovoljilo. Duhovno zreli nisu zadovoljni zato što im se nešto daje nego budući je zadovoljan u Bogu, njemu je sve dobro.
Križ nije trpljenje već nerazumijevanje misterija kao takvog. Neku tešku stvarnost, kada razumijemo,
možemo podnositi čak s određenom snagom, ali kada se više ništa ne razumije, ništa se više ni ne uspijeva učiniti. Mislim da je najteži križ našeg života, kada više ništa ne razumijemo. Patnju kad razumijemo, nije više nepodnošljiva. Znamo da je moramo prihvatiti.
Sveti Ivan od Križa stanje u kojem više ništa ne znamo, ne razumijemo, a idemo dalje za Gospodinom naziva "noć duha". Silno nas razdire jer bi htjeli shvatiti, a ne uspijevamo, idemo dalje za Gospodinom makar i u mraku i ne znajući kamo, opiremo se jer ne znamo gdje ćemo na kraju završiti. Istini za volju, sv. Ivan od Križa piše o tome još složenije...
Kad više ne znaš kako ćeš završiti, pozvan si očitovati stupanj duhovnog instinkta, kao u slučaju životinja, koje ne razumiju, "bez razbora" su, ali osjećaju. Zato mnogo bolje od ljudi predosjećaju opasnost, upravo zato jer se oslanjaju na svoj instinkt.
Ad nihilum redactus sum et nescivi, ut iumentum factus sum (bezumnik bijah bez razbora, k'o živinče pred tobom). Pretvorio sam se u životinju, ali "sam uvijek ostao s tobom". Priličan je napor hladne glave vjerovati da možemo živjeti, a da ne razumijemo. Ovo je "točka" iz koje se može učiniti veliki kvalitativni skok u kojem učimo shvatiti ono što je osnovno. To je kritična situacija koja nam otkriva je li nam ili nije dovoljno biti s Gospodinom da bismo bili radosni: naime, svaki put kad smo nezadovoljni, nezadovoljni smo Bogom, koji me je - kako mi se čini kada stvari promatram čisto razumski- doveo u situaciju koja nije ona u koju me obećao staviti.
I svaki put, kad izbije sukob, to je sukob s Bogom i moramo imati hrabrosti ići izravno Njemu, jer je problem u konačnici s Njim, a ne s drugima. Život s drugima iznosi na vidjelo ono što nosimo duboko u sebi, ali samo u odnosu s Boom možemo duboko ozdraviti one povrede i one gnojne, stare rane koje nosimo u sebi i koje možda u dodiru s drugima izlaze na vidjelo. Može se dogoditi da jedna osoba sliči drugoj osobi zbog koje smo mnogo pretrpjeli. Mislili smo da smo konačno slobodni, a kad ono nailazimo na isto držanje koje u nama izaziva odbojnost! Mislili smo da se možemo osjećati sigurnima, a kad ono nailazimo da smo ponovno upali u isti mehanizam nerazumijevanja, antipatije pa čak i fizičke odbojnosti. Tada je potrebno prihvatiti da promjena mjesta, činjenica da smo u samostanu, ne mijenja našu temeljnu strukturu, odnosno da do te promjene dolazi polako i uz veliku širokogrudnost s naše strane.
Osjećamo se pomalo poput živine, poput onoga koji misli da je stigao u zemaljski raj, a zapravo se osjeća kao u zoološkom vrtu u kojem su žirafe, medvjedi, zmije i dr. Ali pažnja! "Ja sam uvijek s tobom". To je srž Pjesme nad pjesmama: "Moj ljubljeni je za mene i ja za njega". To je bio također pravni obrazac rimske ženidbe: Ubi Juliu ibi Julia, što možemo parafrazirati kao: Ubi Christus, ibi anima mea (Gdje je Krist, tamo je i moja duša).
Ego semper tecum!
Naš problem je i izazov smatramo li se ili ne životinjom ili se držimo nečim većim od životinje odnosno doživljavamo li Boga sebi ravnim ili osjećamo i doživljavamo malenost pred Njim. Bolje je biti poput psića pred Bogom već poput kneza pred ljudima.
Kada smo u Gospodinu prekaljeni više ne ovisimo o onome što nas okružuje, motivi zadovoljstva su u nama, a ne više izvan nas.
Nescivi – znači "ne znam kako će sve završiti" i ta sumnja kadra je uroditi tjeskobom i malodušnošću. Sve dok možemo i u najmanjoj stvari predvidjeti, nekako nam polazi za rukom činiti što se od nas traži, ali kada više ne možemo predvidjeti, sve se počinje ljuljati. Vjera nije drugo već sposobnost da budemo Amen, odnosno čvrsto oslonjeni na jedinu snažnu točku našeg postojanja: Božju prisutnost u nama.
Zahvaljujmo kad god smo u teškoćama, jer samo nam teškoće omogućuju razumjeti što istinski stoji u korijenu naše egzistencije i što daje smisao i okus našem životu.
Iz Kateheza sv.Benedikta, Michaeldavide Semeraro, OSB
