Već smo prošli prvi - Memoria dei, drugi - samovolja donosi kaznu, treći- kušnja ljubavi i četvrti-tko ustraje do kraja taj će se spasiti stupanj poniznosti. Nastavljamo s petim u kojem je govor o napastima.
Koji cilj ima napast? Ima samo jedan cilj: da nas uvjeri kako nam nije potrebna pomoć, da možemo sami. Korijen napasti krije se u tome da se želi prijeći iz režima podređenosti, svojstvenog svim stvorenjima, u autonomiju autoidolatrije, samoobožavanja, klanjanja samome sebi.
Peti stupanj poniznosti govori o otvorenosti srca ili exagoréusis. Otvorenost srce djeluje na radikalan način ne na posljedice napasti, već na korijen svakog grijeha, a ovaj uvijek počinje u misli. Prava borba za čistoću života u Bogu počinje od misli.
Sveti oci uče: kad ti dođe neka zla misao, otkrij je svom ispovjedniku i ona će izgubiti svoju snagu.
Otvorenost srca, očitovanje misli je lijek, cjepivo protiv grijeha tj. da misli postanu zbilja s kojom se teže nositi.
Misli mogu dolaziti iz tri izvora: od nas samih, od zloduha ili od Svetog Duha. Trebamo ih razlučivati, a najbolji način je da ih očitujemo da bismo odlučili što s njima, odakle dolaze i kamo vode. Dužni smo upravljati svojim duhovnim životom i neprestano se preispitivati. Neke misli mogu biti početak dobra, a neke početak grijeha.
Sveti Benedikt se u ovom petom stupnju poniznosti poziva na Sveto pismo:"Ispovijedajte se Gospodinu..., otkrij Gospodinu svoje putove..., priznat ću Gospodinu...," Potrebno je očitovati misli zato da se ne šire i ne rastu. Cilj nije nekome nešto reći, već imati nekoga tko će biti svjedokom da je otrov izbačen.
Otvorenosti srca se staje na put kad dotična osoba nije kadra čuvati povjerene joj tajne. Također osoba mora biti sigurna da se o njoj neće stvarati sud kad iznese svoje zle misli.
Svaki put kad osoba dopusti da u njoj pobijedi poniznost te izreče zlo koje ima u srcu, tada je to priznanje – nedvosmisleno i daleko od svakog mogućeg zla – djelo Duha Svetoga. Sotona će naime, sve činiti da se bolest ne otkrije. Oslobođenje je sadržano upravo u očitovanju i 90% toga čina nije u odgovoru već u pitanju.
Podložnost i otvorenost ne znači apsolutnu poslušnost pa kad savjest nalaže da kažemo osobi od autoriteta i ono što znamo da nas to može koštati, u smislu marginaliziranja, dužni smo na lijep način reći. To znači iskreno, otvoreno i pošteno. Primjer imamo i u suprotstavljanju sv. Pavla sv.Petru. Nema ništa gore od toga da se podložnost doživljava na materijalan način bez imalo duhovnosti.
Otvorenost srca započinje od malih i banalnih stvari koje od nas zahtijevaju borbu. U mjeri u kojoj stvari otkrivamo autoritetu tj.ispovjedniku, omogućujemo napredovanje i oslobođenje neovisno o materijalnosti onoga što je otkriveno. U mjeri u kojoj smo kadri otkriti ono što doživljavamo ili proživljavamo u teškim trenutcima, treba sačuvati otvorenim sakrament odnosa koji daje nadu uvijek obnovljivoj mogućnosti, omogučujući samima sebi da rastemo.
Otvorenost srca predstavlja tihi, ali djelotvoran način da priznamo da ne mogu sam sebe shvatiti i to je vrlo bitno.
Mnogi od nas imamo jednu mentalnu samodostatnost koja odaje veoma veliki oblik egoizma i egotizma (sebičnosti i samoljublja), t.j. želimo afirmirati sebe i svoj način promatranja, činjenja, shvaćanja stvari. Otvorenost srca naprotiv podrazumijeva da kažemo:" Ja mislim tako. Ta mi misao dođe tri puta dnevno: možemo li shvatiti odakle dolazi, zašto me salijeće i prije svega, što s njome učiniti? Odbaciti je ili i dalje gajiti."
To je temelj odricanja vlastite neovisnosti i čin vjere.
Potrebno je izbjegavati dvije krajnosti:
- političko držanje, t.j. iznositi samo dobre misli
- depresivno držanje koje je karakteristično za osobu koja nikada ništa o sebi ne govori jer se smatra neshvaćenom....
Ako uistinu vidiš da ti taj svećenik ne pomaže, kroz molitvu traži drugoga. Ali, moramo dopustiti da nam se pomogne u razlučivanju duhova. Bitno je da se i u dobru i u zlu, sačuva potpunost predanja. Treba učiniti prijelaz s povjerenja na vjeru!
Ponekad imamo misli koje nas doslovno izjedaju, pogotovo zavist. Sveti Grgur u Pastoralnom pravilu kaže da je zavist poput hrđe, nagriza čak i željezo. Sveti Benedikt je snažno upozoravao na zavist: "Veliki zmaj raširenih ralja". Često puta mislimo da imamo neku misao, a zapravo smo žrtve samih sebe, teško nam je shvatiti da nas nešto izjeda. Obično je to neka strast ili strah.
Kad smo ranjivi, tada nas se može spasiti; kada smo neranjivi ili mislimo da smo neranjivi, nitko i ništa nas ne može spasiti od nas samih.
Nije lako otvoriti svoje srce. To može biti vrlo teško, osobito ako se osoba osjeća iznevjerenom. Usprkos svemu otvori svoje srce svećeniku. Kreni s malim stvarima. Taj dar govorenje istine (parresia), to povjerenje, tu odvažnost potrebno je izmoliti od Boga. Potrebno je izmoliti i svećenika kojemu ćeš to reći. Savjetujem da moliš Psalam 50 na tu nakanu.
Svoje misli moramo staviti pred Gospodina, one moraju biti pročišćene, a to ne možemo učiniti sami.
Iz Kateheza sv.Benedikta, Michaeldavide Semeraro, OSB
