Sveti Toma Becket, prije nego je postao nadbiskup i primas Engleske bijaše kancelar engleskog kralja, poslušan dvorjanin, prijatelj raskoši i pristaša kraljevskog apsolutizma. Postavši nadbiskupom god. 1162. pretvorio se u strogog asketu i vatrenog borca za prava Crkve protiv kraljevih presizanja. Jedna od glavnih značajki Tomina karaktera bijaše veoma razvijen osjećaj dužnosti. Stoga je smatrao da kao primas Engleske ima zastupati interese Crkve, a ne više interese kralja, koje je zastupao dok je bio njegov kancelar.
Zato je Toma unaprijed rekao kralju da će njih dvojica doći u sukob. A to se i dogodilo. Kralj je tražio od biskupa da se pod prisegom obveže da će se držati onog što je proglasio kao »consuetudines avitae« – prastari običaji. Pod Tominim vodstvom bili su engleski biskupi spremni to učiniti samo uz dodatak: »Salvo ordine nostro et iure ecclesiae«. No, Henrik II. nije dopuštao taj dodatak, koji brani pravo Crkve. Sve se to toliko zaoštrilo da je Toma bio već sklon popustiti, ali papa Aleksandar III. zabaci i osudi Henrikove »consuetudines avitae«, u kojima je kao zakonit običaj proglašeno sve što je ikad koji engleski kralj poduzeo ili učinio na crkvenom području protiv crkvenih zakona.
Narod je odmah počeo štovati nadbiskupa mučenika kao sveca, a i papa Aleksandar III. službeno ga kanonizira već god. 1173. Izopćenje je bilo proglašeno na općenit način protiv ubojica nadbiskupovih, a kralj je morao pružiti svečanu zadovoljštinu pred papinim poslanicima i obećati da će se odreći svega što je učinio na štetu Crkve u svom kraljevstvu. Da bi ublažio bijes naroda, sam kralj je hodočastio na grob Tome Becketa i ondje se podvrgao kazni javnog bičevanja god. 1174., a to je značilo svakako moralni trijumf Crkve. Eto, to je povijesna istina i stvarnost i o papi Aleksandru III. i o Sv. Tomi Becketu.
Tekst Gostujući autor JJ
