U čistilištu, kao i u paklu, postoji dvostruka muka – muka gubitka i osjetna muka.
Muka gubitka sastoji se u tome da su na neko vrijeme lišeni gledanja Boga, koji je Vrhovno Dobro, blažena svrha za koju su naše duše stvorene, kao što su naše oči stvorene za svjetlo. Ova je moralna žeđ ta koja muči dušu. Osjetna muka, ili osjetna patnja, ista je kao ona koju mi osjećamo u svome tijelu. Njezina priroda nije određena de fide, ali opće je stajalište naučitelja da se sastoji od vatre i drugih vrsta patnji. Čistilišna je vatra, govore oci, ona paklena, o kojoj bogati proždrljivac kaže „Quia crucior in hac flamma“, “Trpim”, kaže, “veliku muku u ovom plamenu.”
Što se tiče oštrine ovih muka, budući da ih je nanijela Beskonačna Pravda, one su razmjerne prirodi, težini i broju počinjenih grijeha. On će dati svakome po djelima njegovim, svatko se mora osloboditi dugova za koje se nađe okrivljen pred Bogom.
Ovi se dugovi uvelike razlikuju po svojstvima. Neki, koji su se nakupili za vrijeme dugoga života, dosegli su deset tisuća talenata iz Evanđelja, to jest milijune i deset milijuna, dok su druge svedene na nekoliko asarija, sitni ostatak koji nije iskupljen na zemlji. Iz ovoga proizlazi da duše podnose razne vrste patnje, da postoje bezbrojni stupnjevi iskupljenja u čistilištu i da su neki neusporedivo oštriji od drugih. Ipak, općenito govoreći, naučitelji se slažu da su muke nadasve bolne. Ista vatra, kaže sv. Grgur, muči proklete i pročišćava izabrane. (In Ps. 37). “Gotovo svi teolozi,” kaže Bellarmino, “uče da da prokleti i duše u čistilištu pate od djelovanja iste vatre.” (De Purgat., i. 2, cap. 6).
Mora biti smatrano sigurnim, piše isti Bellarmino, da nema razmjera između patnji u ovom životu i patnji u čistilištu. (De Gemitu Columbae, lib. 2, cap. 9). Sv. Augustin izjavljuje točno to u svom komentaru na psalam xxxi.: „Gospode,“ kaže, „nemoj me karati u gnjevu svojem, niti kazniti u jarosti svojoj“, i nemoj me odbaciti s onima kojima si rekao: „Idite u oganj vječni“ i nemoj me kazniti u svojoj srdžbi: pročisti me radije na taj način u ovom životu da ne moram biti pročišćen vatrom u sljedećem. Da, bojim se te vatre koja je zapaljena za one koji će se spasiti, istina je, ali tako kao kroz oganj. (1 Cor. 3:15) Bit će spašeni, nema sumnje, nakon vremena u ognju, ali to će vrijeme biti užasno, ta će muka biti nepodnošljivija od najbolnijih patnji ovoga svijeta. Pogledaj što sv. Augustin kaže i što su sv. Grgur, Beda Časni, sv. Anselmo i sv. Bernard rekli nakon njega. Sv. Toma ide još dalje; on drži da najmanja muka čistilišta nadilazi sve patnje ovoga života, kakve god bile. Muka, kaže bl. Peter Lefèvre, dublja je i oštrija kad izravno napada dušu i um nego kad do njih dolazi samo preko tijela. Naše smrtno tijelo, i sami osjeti, upijaju i presijecaju dio fizičke, pa čak i moralne boli. (Sentim. du B. Lefèvre sur la Purg., Mess. du S. Coeur, Nov. 1873).
Autor knjige Nasljeduj Krista objašnjava ovaj nauk praktičnom i potresnom rečenicom. Govoreći općenito o patnjama onoga života: Tamo, kaže, će biti teži jedan sat kazne nego li ovdje sto godina najstrože pokore. (Nasljeduj Krista, 1. knjiga, 24. poglavlje).
Da se dokaže ovaj nauk, potvrđeno je da sve duše u čistilištu pate mukom gubitka. Ova muka nadilazi najoštrije patnje. Ali, govoreći samo o osjetnim mukama, znamo kako je strašna vatra, bez obzira na to kako je slabašan plamen koji imamo u kućama, i kakva je bol uzrokovana najlakšom opekotinom. Koliko li strašnija mora biti vatra koja se ne hrani niti drvom niti uljem i koja nikada ne može biti ugašena. Zapaljena dahom Božjim da bude sredstvo Njegove pravde, zahvaća duše i muči ih neusporedivom djelatnošću. To što smo već rekli i to što još imamo reći, dovoljno je da nas nadahnjuje spasonosnim strahom kojem nas je Isus Krist savjetovao. Ali, da se određeni čitatelji, zaboravivši kršćansko pouzdanje koje mora ublažavati naše strahove, ne bi odali pretjeranom strahu, dopunimo prethodni nauk naukom drugog crkvenog naučitelja, sv. Franje Saleškog, koji predstavlja čistilišne muke ublažene utjehama koje ih prate.
„Možemo,“ kaže ovaj sveti i ljubazni voditelj duša, „iz misli o čistilištu izvući više utjehe nego straha. Velik dio onih koji se toliko boje čistilišta misle više o vlastitim interesima nego o Božjoj slavi. Ovo proizlazi iz činjenice da oni misle samo o patnjama bez da razmotre mir i radost koju ondje uživaju svete duše. Istina je da su patnje tako velike da najteže muke ovoga života nisu usporedive s njima, ali unutarnje zadovoljstvo koje ondje uživaju takvo je da mu ne mogu biti ravni nikakav prosperitet ili zadovoljstvo na zemlji.
Duše su u stalnom jedinstvu s Bogom. Savršeno su predane Njegovoj Volji, odnosno njihova je volja toliko preobražena u Volju Božju da ne mogu željeti doli onog što Bog želi, tako da bi se, kada bi im bio otvoren raj, radije bacile u pakao nego pojavile pred Bogom s mrljama kojima se nalaze unakaženi. Pročišćavaju se voljno i s ljubavlju jer je tako Bogu milo.
Žele biti ondje u stanju u kojem Bog želi, dok god On tako želi. Ne mogu sagriješiti niti mogu imati i najmanji pomak nestabilnosti, niti mogu počiniti i najmanju nesavršenost. Vole Boga više nego što vole sebe i više nego sve druge stvari. Vole Ga savršenom, čistom ljubavlju, bez vlastitih interesa. Tješe ih anđeli. Sigurni su u svoje vječno spasenje i ispunjeni ufanjem, s očekivanjima u kojima nikad ne mogu razočarati. Njihova je najgorča muka ublažena nekim dubokim mirom. Čistilište je vrsta pakla što se tiče patnje; vrsta je raja što se tiče radosti koju ljubav ulijeva u njihovo srce – Jest, ljubav je jaka kao smrt. Ljubomornost ljubavi tvrda je kao svijet mrtvih. žar je njezin kao oganj plamenit, munje su plamenovi njezini. (Pnp, viii.). “Sretno stanje!” nastavlja sveti biskup, “više poželjno nego užasno jer su njegovi plamenovi plamenovi ljubavi i (…).” (Esprit de St. François de Sales, poglavlje 9, str. 16).
Takva su učenja naučitelja iz kojih slijedi da, iako su čistilišne muke oštre, nisu bez utjehe. Stavljajući nam svoj križ u ovome životu , Bog na njega izlijeva pomast svoje milosti. Također, pročišćujući duše u čistilištu, kao zlato u topionici, ublažuje njihove plamenove neopisivim utjehama. Ne smijemo izgubiti iz vida ovaj element utjehe, ovu svijetlu stranu često mračne slike koju ćemo promotriti.
Iz knjige „Čistilište tumačeno životima svetaca“, o. F.X. Schouppea, S.J.
