Herod je, shvativši da su ga mudraci obmanuli, bio preplavljen gnjevom i tjeskobnim strahovima. Da bi ostvario svoj plan da će ubiti Mesiju, za kim su svi narodi čeznuli i koga je Izrael iščekivao, donio je krvavu odluku da će ubiti svu mušku djecu u Betlehemu i susjednom području koja nisu napunila dvije godine. Ovaj primjer daje nam promotriti koliko je slijepa i žestoka strast za visokim položajem. Ove su okrutne naredbe smjesta dane vojnicima koji su odjednom okružili grad Betlehem i poubijali svu mušku djecu koja su rođena zadnje dvije godine u tom i susjednim gradovima i selima. U ovo više nego zvjersko barbarstvo skoro da ne bismo mogli povjerovati, da to nije bilo Herodovo maslo i da častohleplje nije bilo pobuda. Ovaj je pokolj bio popraćen takvim kricima majki i djece, da ga sv. Matej povezuje s Jeremijinim proročanstvom za koje se dijelom može smatrati da se neposrednije odnosi na babilonsko sužanjstvo, ali koje je svakako dobilo svoje najprimjetnije ispunjenje u to vrijeme. „U Rami se čuje tužba, mnogi plač i jauk: Rahela plače za djecom svojom i ne će da se utješi, jer ih više nema.“
Rama je selo nedaleko od tog grada i Rahelina grobnica bila je na polju koje mu pripada. Pokolj se vjerojatno protezao i na susjedno pleme Benjaminovo koje je korijene vuklo od Rahele. Etiopljani u svojoj liturgiji i Grci u svome kalendaru spominju četrnaest tisuća djece ubijene tom prigodom, ali taj broj prelazi sve granice i nije potvrđen od nikakvog autoriteta koji ima težinu. Nevine žrtve bile su neokaljano janje Božje i kakva li je sreća bila takva smrt za ove slavne mučenike.
Uzeto iz „Života svetaca“ o. Albana Butlera
