Cilj je današnjeg čovjeka uživanje do iznemoglosti. Ljudi teže jedino za laganim i udobnim životom. Zato na jednoj strani neće da propuste ni jednog užitka, što im zemlja nudi, a na drugoj strani se klone i straše svake neprilike i teškoće. Put im do crkve postaje sve teži i teži. Služba Božja preduga. Svaki im je prigovor protiv crkve dobar. Kad netko spomene tradicionalni obred odmah biva crna ovca i pronalaze se razni izgovori samo kako bi se opravdala savjest umjesto da se prihvati ljepota drevne Mise. Nedjelja po podne služi samo zabavi. Građani su još gori. Oni jure već u subotu po podne na izlete i ostaju većinom bez nedjeljne sv. Mise. Čovjek postaje životinja, i ponosi se, čim je pao do većeg stupnja živine. Moda je postala izazovno besramna, drska, bez dostojanstva, bez srama i ukusa. A sve joj se klanja. Tako da su se počela i naša, nekad poštena sela, povoditi za gradom. Najstrašnije su pojave toga iživljavanja to što naše majke neće da imaju djece. Neće da se s djecom muče.
Hoće da budu slobodne, da žive bez brige, da se zabavljaju, lickaju i pokazuju. Ne materinstvo, pokazivanje odijela i kože smatraju za žensko zanimanje. Kako strašno harači danas bijela kuga! Božje se zapovjedi više ne cijene. Ne pitamo za njih, pitamo samo za ugodnosti i ono što nam je drago! S tim su više ili manje u vezi druge srodne nečednosti: zakonska nevjera, spolne bolesti i slične rugobe, o kojima govori sv. Pavao: neka se ni ne spominju među nama! To sve spominjemo zato, da znamo, gdje smo. . . To su oni studenci, na koje se sam Bog tuži da su ih ljudi iskopali, a vode ne mogu da zadrže. Oni su samo trenutačna mala obmana. Ne mogu nikad donijeti ljudima prave sreće. Onoga, koji je izvor svake sreće, zabacuju.
Grubi materijalizam.
Grubi materijalizam prevladava sve više i više. Materijalizam je postao nova vjera; vjera našega vremena. Vjera u novac, meso i piće. Samo tjelesne stvari, stvari, koje ginu, trunu, gnjiju, koje se bacaju na smetlište i đubrište imaju veliku cijenu i za njima sve hlepi. Plemeniti idealizam stalno opada i gine. Idealne duhovne, nepromjenljive, vječne dobrote nemaju više vrijednosti. Sve je to samo zato, jer je vjera oslabila i izblijedila. Slaba joj je snaga i moć kao u zimskog sunca, a gdje je prava vjera u vječnost, u vječnu nagradu i kaznu, tu je strah Božji, tu je duhovna moć, tu je gorljivost i požrtvovnost, tu su junačka djela. Kao što vatra ima silnu snagu, topi željezo, vuče s lakoćom duge, teške vagone, tako isto čovjeka prave vjere potiče vjera, da s veseljem i s nekom lakoćom radi na čast Božju i duhovnu korist. Čim bivaju teškoće veće, tim veća biva srčanost i veselje. Čovjek osjeća, da mu je savjest čista, da je nešto dobra učinio, i da mu trud neće biti uzaludan. Ljudi su izgubili vjeru u vječnost i zato su se bacili na uživanje. No nisu ljudi još potpuno bez vjere. Ali slabo mare za nju i za vječnu sreću. Izravno ne niječu vječnost, ali kako će biti u vječnosti, za to se ne brinu. "Bože, kako će, biti, kako bude, bude!"
Izbjegavanje ispovijedi - početak vjerske propasti
Kako težnja za uživanjem dolazi od slabe vjere, tako na drugoj strani vjeru opet slabi. Oni, koji imaju tajnih grijeha na duši i neće da ih se ostave, izbjegavaju sv. ispovijed - jer hoće li se s Bogom uistinu izmiriti, moraju se ostaviti grijeha. To je uzrok, da se ispovijed - to najpotrebnije sredstvo za spasenje - sve više i više napušta. Da, to je početak vjerske propasti: ispovijed se počela zapuštati, a bez ispovijedi i presvete Euharistije nema vjerskog života. To su dva studenca, koji napajaju dušu za vječni život. Bez njih nastupa duševna smrt. Nemoral će još više podgrizati vjeru. Ljudi ne postaju iz uvjerenja bezvjerci, već zato, jer se njihov život kosi s vjerom. Čim se predaju uživanju tim više gine u njima vjera. Sv. Ivan kaže: "Sve je na svijetu požuda očiju, požuda tijela i oholost života". Ovo posljednje treba da imamo osobito na pameti. Brinimo za vječno spasenje naše duše i naših bližnjih.
