srijeda, 2. studenoga 2016.

Kako je nastao spomen svih vjernih mrtvih i nauka Crkvenog učiteljstva

  Na Svi Svete i Dušni dan obilazak grobova najmilijih

Spomen svih vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednog sveca, benediktinskog opata iz Clunya, svetog Odilona.

Završetkom 1. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Sviju Svetih slavio i spomendan mrtvih. Odilon taj blagdan 998. službeno uvodi u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana, onda je to značilo tu praksu uvesti u veliki dio Europe koja je tad bila pod stalnim utjecajem Clunya. Službeni spomendan mrtvih 1311. potvrdio je i Rim.

1748. Španjolska je dobila povlasticu da svećenici taj dan mogu slaviti tri Mise. Tu je povlasticu u XX. stoljeću, 1915. papa Benedikt XV. proširio na cijelu Crkvu. Na taj način je bila naglašena katolička istina vjere koja svoj temelj ima u objavi, a to je da osim Crkve hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva.


Sveti Pavao se u II. Poslanici Korinćanima služi slikom zgrade u izgradnji. Propovjednici (barem bi trebali biti, oni koji se nisu udaljili od nauka i ne propovijedaju nešto svoje osobno. Iz Homiletskog direktorija – Homilija treba biti vezana uz doktrinarne teme u čitanjima. Misa nije prigoda koja se pruža propovjedniku da govori svoj zamišljeni nauk već da iznosi vjeru crkve i vodi k spasenju duše) su radnici koji zidaju na temeljima što su ih postavili prvi Kristovi apostoli. Drugi u dobri građevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo, a to su tašta slava i nehat. No kako piše apostol:"Svačije će djelo izaći na vidjelo; jer će dan Gospodnji  pokazati, jer će se ognjem otkriti , i oganj će iskušati, kakvo je čije djelo. Ako ostane čije djelo, što je nazidao, primit će plaću. A čije djelo izgori, štetovat će, a sam će se spasiti, ali tako kao kroz oganj." (1 Kor 3, 13-15; Sveto Pismo, dr. Ivan ev. Šarić, Sarajevo, 1942)

Crkva daje posebnu pažnju molitvi za te duše koje kroz vatru prolaze svoje očišćenje, a ta praksa već postoji i u Starom zavjetu. U knjizi o Makabejcima kad je Juda Makabejac "sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh."

"Tada priredi skupštinu među ljudima svojim i sabra dvije tisuće srebrnih drahma. Ove posla u Jeruzalem, da bi se prinijela žrtva za grijeh. To je bilo veoma lijepo i plemenito djelo, jer je on mislio na uskrsnuće. Jer kad ne bi vjerovao u uskrsnuće palih, bilo bi suvišno i ludo moliti se za umrle. Također uvaži on, da pobožno usnule čeka veoma sjajna nagrada. Sveta i pobožna misao! Zato priredi za umrle žrtvu pomirnu, da bi se izbavili od svojih grijeha." (2 Mak 12, 43-46)

Josip Antolović
Duhovni Velikani

NAUKA CRKVENOG UČITELjSTVA

Kanon XXX - zasjedanje VI
Tridentskog sabora - 13.siječnja 1547.

Ako netko kaže da je nakon primanja milosti opravdanja krivica oproštena i dug vječne kazne poništen svakom pokajanom grešniku tako da su dug i vremenite kazne poništene bilo u ovom svijetu bilo u čistilištu prije nego li rajska vrata otvore: Neka bude proklet.

KANONI
U vezi sakramenata pokore - Tridentski koncil - zasjedanje 14. - 15. studenoga 1551.

Kanon 12: Ako netko kaže da Bog uvijek oprašta svu kaznu skupa s krivicom te  da zadovoljština pokajnika nije ništa drugo nego vjera kojom oni drže da je Krist zadovoljio za njih: Neka bude proklet.

Kanon 13: Ako netko kaže da je zadovoljština za grijehe što se tiče vremenite kazne nije ni na koji način učinjena Bogu zaslugama Krista po kaznama koje su mu zadane i strpljivo podnesene, ili po onima koji svećenik naloži u ispovijedi ili po onima koje pokajnik sam dragovoljno poduzme, kao na primjer postom, molitvama, milostinjom ili drugim pobožnim djelima, te da je stoga najbolja pokora samo novi život: Neka bude proklet.

Kanon 14: Ako netko kaže da zadovoljština kojom pokajani grešnik zadovoljava za svoje grijehe po Kristu nije služba Bogu
nego djelo ljudske predaje kojom zamračuje nauku o milostima i pravo štovanje Boga i samu blagodat smrti Kristove: Neka je proklet.

Kanon 15: Ako netko kaže da su ključevi dani Crkvi samo da odriješi, a ne da sveže, te da stoga svećenici, kada nalažu pokoru onima koji se ispovijedaju, rade protivno svrsi ključeva i ustanovi Kristovoj, te da je čista izmišljotina da tu ostaje često i vremenita kazna kojoj treba zadovoljiti pošto je vječna kazna moću ključeva oproštena: Neka bude proklet.

O DJELIMA ZADOVOLJŠTINE
Zasjedanje 14. Tridentskog sabora, 25.studenoga 1551.

Sabor stoga uči da je dobrohotnost božanske darežljivosti tako velika da smo mi kadri posredstvom Isusa Krista zadovoljiti Bogu Ocu ne samo kaznama dragovoljno podnesenim kao zadovoljštinu za svoje grijehe ili pomoću onih kazna koje nam nalaže svećenik prema veličini naše uvrede nego također - što je najveći dokaz Božje ljubavi - i pomoću vremenitih patnja koje nam sam Bog šalje i koje mi strpljivo podnosimo.

Čistilište-Tumačeno životima i legendama svetaca
F. X. Schouppe., D.I.

                                           
                                 Sveti Odilon iz Clunya