srijeda, 26. listopada 2016.

Kronologija četiriju kampanja zataškavanja

 
 
1. Ušutkati sestru Luciju

Viđenje i Tajne

Unatoč tomu što je u to doba imala samo 10 godina, Lucia dos Santos bila je najstarija od troje vidjelaca koji su imali Fatimska viđenja 1917. godine. Bila je jedina od troje koja je u biti razgovarala s Gospom, postavljajući joj i neka svoja pitanja i odgovarajući na Gospina. Nakon ukazanja 13. svibnja Lucija i njezini mlađi rođaci, Franjo i Jacinta Marto dogovorili su se da to ne će nikome reći.

Neželjena pažnja

Međutim, Jacinta koja je imala samo sedam godina, nije uspjela skriti uzbuđenost glede prvog ukazanja i razgovarala je o tome sa svojom majkom. Vijest se brzo proširila u toj malenoj ruralnoj zajednici. Neki su odmah prihvatili viđenje kao autentično ukazanje Djevice Marije, ali drugi, među kojima i crkveni velikodostojnici, bili su skeptični. Mnoštvo, pomiješano od vjernika i radoznalaca, okupilo se da bi promatralo Luciju i njezine rođake rijekom sljedećih ukazanja (u lipnju ih je bilo 50; u srpnju je to poraslo na 5000, u kolovozu 15.000 te u rujnu 30.000), dok je na posljednjem ukazanju sudjelovalo više od 70.000 ljudi koji su bilo svjedocima Čuda sunca.
 
Čudo sunca kojemu je nazočilo više od 70.000 ljudi i o kojemu je izvijestio ondašnji svjetski tisak, čak i neprijatelji Crkve


Produbljena istraživanja

U srpnju, mjesni je gradonačelnik držao da je reakcija naroda na ova događanja uznemirujuća te je u kolovozu sve troje djece podvrgao dužim ispitivanjima. Jedanput im je, pošto su dva dana držani u zatvoru, osoba koja ih je ispitivala prijetila smrću, sada već ogorčeno. Unatoč svim pokušajima zastrašivanja, Lucija i njezini rođaci nisu izdali nijednu tajnu od 13. srpnja, prema Gospinim uputama da drže tajnom Njezinu poruku. Neki vatikanski dužnosnici bili su u početku sumnjičavi s obzirom na autentičnost viđenjā, kako to moraju biti u većini ovakvih slučajeva. Međutim, očita iskrenost dječice, kao i njihova duboka pobožnost i odanost, na koncu su uvjerili crkvene vlasti da ozbiljno shvate stvar i da je dalje ispituju. Ovjerovljenje Čudom sunca koje je sestra Lucija tražila od Gospe kao dokaz da su ukazanja bila istinita i vjerodostojna, zaključilo je ova događanja. Malo više od deset godina kasnije, 1930. Godine, istraživanja su bila potpuna, a crkveni službenici proglasili su Fatimska ukazanja „dostojnima vjerovanja“.

Umire dvoje od troje vidjelaca

Samo dvije godine nakon što je vidio prvo ukazanje u Fatimi, u proljeće 1919. godine od gripe je umro Franjo Marto. Sljedeće godine, u veljači 1920. i njegova mlađa sestra Jacinta umrla je od iste bolesti. Tada je Lucija dos Santos postala jedina Fatimska vidjelica koja je ostala živa i bila je jedina koja je upoznata s Gospinom porukom. Kada je ušla u samostan u dobi od 18 godina 1925. godine, još nije bila javno objavila ništa od Gospine poruke. (Oboje djece proglasio je blaženima papa Ivan Pavao II. dana 13. svibnja 2000., a sada su samo korak od kanonizacije).
 
                                              Blaženi Jacinta i Franjo Marto

Zahtijeva se Posveta

U ljeto 1929. godine, dok se nalazila u samostanu u Tuyu, u Španjolskoj, sestra je Lucija imala daljnje viđenje. Ovaj joj se put Gospa vratila kako joj je obećala u Fatimi da bi zahtijevala posvetu Rusije Svojemu Bezgrješnom Srcu. Nakon ovoga ukazanja uslijedio je dvije godine kasnije posjet u kojemu je naš Gospodin razgovarao s Lucijom, upozorivši je na strašne posljedice za crkvenu hijerarhiju ako ne bude izvršila zatraženo posvećenje. Sestra je Lucija iznijela ove poruke svojemu ispovjedniku, ocu Bernardu Gonçalvesu, moleći ga da nađe načina da uvjeri Svetoga Oca da izvrši taj svečani obred. Unatoč činjenici da su njezina prethodna viđenja od Vatikana već bila proglašena „dostojnima vjerovanja“, nije se pokrenula nikakva inicijativa da se izvrši Gospin zahtjev. Godine 1935. sestra je Lucija počela i pismeno poticati, pišući u pismu ocu Gonçalvesu, kao odgovor na njegova pitanja, da bi se „veoma svidjelo našemu Gospodinu“ da je on kod svog biskupa inzistirao da se posveta mora izvršiti.

Gospine riječi

Godine 1941., na inzistiranje svoga biskupa, sestra je Lucija napisala svoje treće i četvrto sjećanje, objavivši dva prva dijela sadržaja Tajne koje joj je 13. srpnja1917. povjerila Fatimska Gospa, služeći se Njezinim istim riječima. Samo posljednji dio Tajne, ona koja se naziva „Trećom tajnom“, ostao je skriven. Nekoliko godina kasnije, opet na inzistiranje svoga biskupa, sestra je Lucija uz opiranje napisala sadržaj Treće tajne na list papira koji je zapečaćen u jednoj omotnici i uručila ga je Fatimskom biskupu, Joséu da Silvi. Prema dogovorima između sestre Lucije i biskupa, pismo bi se trebalo objaviti u javnosti tek od 1960. godine. Prije tog nadnevka, godine 1957., još uvijek zapečaćena omotnica odnesena je u Vatikan gdje je stavljena u jedan sef u Papinskim odajama.
 

Sef u privatnim odajama pape Pija XII. 1957. godine koji je tijekom posjeta Papinskim odajama za Paris Match fotografirao francuski novinar Robert Serrou

Nezadovoljavajuće posvete

U međuvremenu sestra je Lucija nastavljala s poticanjem da se izvrši tražena posveta kako je bilo određeno. U jednom intervjuu iz 1946. godine ukratko je pojasnila da opće posveta svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu koju je izvršio papa Pijo XII. 1942. godine, nije bila zadovoljavajuća jer Sveti Otac nije posebno posvetio Rusiju i jer biskupi cijeloga svijeta nisu u tome sudjelovali ujedinjeni s Papom. Godine 1952. Papa je spomenuo Rusiju u jednoj drugoj posveti, ali nije izvršio posvetu u jedinstvu sa svim biskupima svijeta. Očito je da Pio XII. nije bio dobro obaviješten o svim uvjetima, a to izrijekom tvrdi sestra Lucija u svojim sjećanjima.

Sestra Lucija opet govori

Godine 1957. sestra Lucija bila je vidno obeshrabrena stalnim neuspjesima crkvene hijerarhije da izvrši zahtjev Majke Božje. U jednom razgovoru s ocem Augustinom Fuentesom, postulatorom kauze za proglašenje blaženima Franje i Jacinte Marto, naglasila je da se cijele nacije izlažu pogibelji da nestanu s kugle zemaljske, i da mnoge duše odlaze u pakao, kao posljedica toga što se zanemarivao Gospin zahtjev. Ovaj je intervju svuda proširen i objavljen je i na engleskome i španjolskome 1958. godine s odobrenjem Fatimskoga biskupa.

Anonimna optužba

Nakon smrti pape Pija XII., u ljeto godine 1959., objavljeno je anonimno priopćenje Tajništva biskupskoga ordinarijata u Coimbri gdje se nalazi i samostan sestre Lucije. Priopćenje je optuživalo intervju oca Fuentesa iz 1957. godine sa sestrom Lucijom da je lažan. Sve do danas nitko nije preuzeo odgovornost za tu tvrdnju. Unatoč tomu što je otac Fuentes nakon toga bio uvelike oslobođen krivnje, godine 1961. ovo je „priopćenje“ lukavo zlorabljeno kao oruđe za uklanjanje oca Fuentesa s njegova mjesta postulatora kauze za proglašenje blaženima Franje i Jacinte Marto.
 
otac Augustin Fuentes

Veliko razočaranje

Godine 1960. stigao je čas kada je se Treća tajna trebala objaviti. Na razočaranje desetina milijuna ljudi Vatikan ju je držao skrivenom, tvrdeći da će vjerojatno ostati „zanavijek u potpunoj diskreciji“. Kao i misteriozno priopćenje objavljeno u Coimbri, i ova je najava ostala posvema anonimna i nijedan vatikanski dužnosnik za nju nikada nije preuzeo odgovornost.

Sestra je Lucija ušutkana

Novinari i pisci svih katoličkih sredstava društvenog priopćivanja odmah su pokušali dobiti izjavu sestre Lucije o tome, ali im to nije pošlo za rukom. Otkrili su da je sestra Lucija dobila naredbu da ni s kim ne razgovora o Trećoj tajni i više nije smjela primiti nikakav posjet osim svojim najbližih prijatelja i članova obitelji. Nakon 1960. godine, čak ni njezinu dugogodišnjem ispovjedniku, (od tridesetih godina) ocu Joséu da Silvi Apariciju, nakon njegova povratka u Portugal iz Brazila, nije dano dopuštenje da je susretne, unatoč činjenici da je to početkom pedesetih godina slobodno mogao činiti.

Uskraćuje se dopuštenje

Kratko nakon zaključenja Drugog vatikanskog sabora, 15. studenoga 1966., papa Pavao VI. dokinuo je kanone 1399 i 2318 Zakonika kanonskog prava iz 1917. godine, dopuštajući odsada svakomu u Crkvi objavljivanje članaka vezanih za marijanska ukazanja, bez obveze prethodnog traženja službenog imprimatura. Međutim, samo je sestri Luciji, od 700 milijuna katolika u cijelome svijetu, onemogućeno okoristiti se ovim dopuštenjem. Budući da je vezana svojim zavjetom poslušnosti, kao časna sestra, njoj, jedinoj živućoj osobi koja je primila poruku Gospe Fatimske, zabranjeno je slobodno govoriti o tome, a da prije toga za to ne dobije posebno dopuštenje od Vatikana.

Papa odbacuje usrdnu molbu

Godinu dana kasnije objavljena su sjećanja sestre Lucije, čime se pažnja cijeloga svijeta ponovno okreće zahtjevima Blažene Djevice da se posveti Rusija. Tisuće katolika odgovorilo je potpisujući peticije koje su tražile od Svetog Oca da izvrši taj svečani obred. Kada je papa Pavao VI. posjetio Fatimu, u svibnju 1967., sestra Lucija usrdno ga je zamolila da s njom razgovara, ali je odbijena i rečeno joj je da „razgovara sa svojim biskupom“. Njezin biskup u međuvremenu nije bio kadar ništa učiniti kako bi postigao posvećenje Rusije i objavljivanje Treće tajne.
 

papa Pavao VI. sa sestrom Lucijom



Nemaran odnos jednog nuncija

U sljedećih je petnaest godina sestra Lucija ostala u tišini svoje klauzure dok se ništa nije činilo da se odgovori Gospinoj poruci. Naposljetku, u ožujku 1982. godine dogodio se susret sestre Lucije s Papinskim nuncijem u Portugalu. Sestra je Lucija iskoristila ovu prigodu kako bi Nuncija potpuno obavijestila o potrebnim uvjetima da se postigne valjana posveta Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu. Međutim, u svojem izvješću Papi, Nuncij je namjerno izostavio spomenuti da su se biskupi svijeta trebali ujediniti s papom u izvršenju ovoga obreda.

Ponavljaju se potrebni uvjeti

Nekoliko mjeseci kasnije, uoči posjeta pape Ivana Pavla II. Fatimi (12.svibnja 1982.), vatikanski dnevnik L'Osservatore Romano objavio je članak oca Umberta Pasqualea, svećenika koji je vodio korespondenciju sa sestrom Lucijom više od 40 godina. Otac Pasquale tvrdio je ponovno i jasno da mu je sestra Lucija rekla da Fatimska Gospa nikada nije tražila posvetu svijeta, nego samo posvetu Rusije. On je osim toga objavio fotografsku reprodukciju jedne rukom napisane bilješke koju mu je dala sestra Lucija u kojoj se potvrđuje da se zahtjev odnosio samo na Rusiju, a ne na svijet.

Još jedna neodgovarajuća posveta

Sljedećeg dana, 13. svibnja 1982., papa je Ivan Pavao II. izvršio posvetu u Fatimi. Tijekom obreda spominjao se svijet, a ne Rusiju, a katolički biskupi svijeta nisu sudjelovali kako se tražilo. L'Osservatore Romano potom je prenio da je Papa bio objasnio razlog zašto nije spomenuo Rusiju, tvrdeći da je „pokušao sve što je bilo moguće u konkretnim okolnostima“.

Sestra Lucija piše pismo

Dana 12. svibnja 1982. sestra je Lucija napisala pismo koje je Vatikan objavio tek nakon mnogo godina, u svezi s navodnim objavljivanjem Treće tajne u lipnju 2000. Vatikan je tvrdio da je pismo, s nadnevkom od 12. svibnja 1982. bilo naslovljeno na Svetoga Oca, ali to ne može biti jer se ono odnosi na Treću tajnu kao nešto što „nestrpljivo želite upoznati“. To ne bi imalo smisla da je primatelj bio Papa, jer je on tada već poznavao sadržaje Treće tajne. Znakovito je da prijevodi koje je Vatikan dao od portugalskoga originala na drugim jezicima izostavljaju ovu rečenicu, podcrtavaju činjenicu da su dužnosnici koji su objavili ovaj dokument dobro znali da pismo nije bilo poslano Papi i da su ga pokušavali sakriti. Ta se tako važna rečenica nije mogla izostaviti iz rukom napisanoga originala jer je bila objavljena kao fotokopija.
 
                              Talijanska verzija koju je Vatikan objavio

Navodni intervju

Sredinom ljeta 1982. godine časopis Plave vojske Soul Magazine objavio je navodni intervju sa sestrom Lucijom u kojem se činilo da ona tvrdi da je posveta od 13. svibnja udovoljila Gospinu zahtjevu. Članak ne objašnjava kako je zahtjevu moglo biti udovoljeno svečanim obredom koji nije spominjao Rusiju, niti je uključivao sudjelovanje svih biskupa svijeta. Tijekom privatnih razgovorā s prijateljima i rođacima sestra je Lucija opetovano nijekala da je tvrdila nešto slično, ali je pojasnila da to nije mogla javno reći jer nije dobila dozvolu od Vatikana da to može učiniti.

Stvarni intervju

Upravo jer pokušaj posvete iz 1982. godine nikako nije spominjao Rusiju (i budući da biskupi nisu u tome sudjelovali), dana 19. ožujka 1983. godine sestra je Lucija rekla portugalskomu Nunciju da je čin posvete iz 1982. godine bio nedovoljan jer Rusija nije bila predmetom posvete i biskupi nisu sudjelovali na svečanome i javnome obredu kojim bi se posvetilo Rusiju. Ona je zaključila da „Posveta Rusije nije bila izvršena kako je to Gospa zahtijevala. Nisam bila u mogućnosti prije to izjaviti jer nisam imala dopuštenje Svete Stolice.“
Osim toga, u rujnu 1985. godine u časopisu Sol de Fatima koju izdaju prijatelji španjolske Plave vojske, objavljen je kratak prikaz intervjua sa sestrom Lucijom. On je citirao sestru Luciju koja je tvrdila, ponovno tvrdila, da ni druga posveta svijeta koja je obavljena 1984. godine u Rimu nije još zadovoljila Gospin zahtjev. Tekst posvete nije spominjao Rusiju, a nitko od drugih tisuća biskupa svijeta nije određen da u tome sudjeluje.

Govori jedna rodica

Godinu dana kasnije jedan član njezine obitelji kojemu je bilo dopušteno posjetiti sestru Luciju dao je izjavu. Maria do Fetal, jedna rodica, nakon svog posjeta sestri Luciji javno je tvrdila da joj je ona rekla da se posveta još nije obavila. Njezine su riječi dale glas, trenutačno, svojoj rodici u klauzuri kojoj nije bilo dopušteno govoriti.

Brzo sučeljavanje

U lipnju 1987. godine sestra je Lucija izišla na rijedak izlet izvan samostana kako bi glasovala na općim izborima. U kratkom razgovoru s novinarom Enricom Romerom sestra je Lucija još jedanput potvrdila da posveta Rusije još nije izvršena.

Naredba da se proturječi
Dvije godine kasnije, u ljeto 1989., sestra Lucija primila je od anonimnog vatikanskog dužnosnika iznenađujuću uputu. Naredba upućena sestri Luciji i njezinim susestrama u samostanu tražila je da su odsada trebale tvrditi da je posveta koja je izvršena 1984. godine udovoljila zahtjevu Gospe Fatimske. Tu neuobičajenu naredbu da otvoreno proturječi sebi samoj raskrinkao je otac Messias Coelho, dugogodišnji prijatelj i povremeni posjetitelj sestre Lucije. U očitoj poslušnosti istoj ovoj naredbi, rodica sestre Lucije, Maria do Fetal odmah je promijenila mišljenje i izvijestila je da je sestra Lucija rekla da je posveta već bila izvršena.

Pisma komu?

Malo kasnije počele su se pojavljivati i privatno kružiti u nekim pobožnim listovima izvan Portugala neke bilješke i pisma pisana strojopisom koje je teoretski potpisala sestra Lucija. Sva su sadržavala očita proturječja svemu onome što je sestra Lucija rekla glede posvete u proteklih 60 godina. Činjenica da ti dokumenti nisu bili rukopisi i da su sadržavali neke očite činjenične pogrješke i neke čudne rečenice učinile su vrlo sumnjivom autentičnost pisama koje je navodno napisala sestra Lucija.

Plan je razotkriven

Pokušaj Vatikana ponovno pisati povijest brzo je raskrinkan. Godine 1990., rođena sestra sestre Lucije, Carolina, rekla je ocu Nicholasu Gruneru da se malo može vjerovati ili čak nikako pismima koje je sestra Lucija napisala strojopisom, ponajprije poradi toga jer ona nije znala pisati na pisaćem stroju. Slično pismo napisao je netko drugi iako ga je potpisala sestra Lucija.

Lažni potpis
Potpis sestre Lucije na jednome od ovih dokumenata odmah je osporen. Jedan stručnjak za forenziku proučio je jedan njezin navodni potpis koji se nalazi na dnu jednoga pisma s nadnevnom od studenoga 1989. godine, izjavljujući da je lažan. Usprkos tomu, nekoliko isječaka iz ovih pisama dosta su prošireni i druge su ih publikacije navodile kao „dokaze“ da je posveta izvršena.

Papinska audijencija – rječita šutnja

Kada je Papa odlučio posjetiti Fatimu u svibnju 1991. godine, sestra je Lucija odlučila najprije da ne želi sudjelovati, ali joj je naređeno suprotno. Papa Ivan Pavao II. Primio ju je u privatnu audijenciju koja je trajala 30 minuta. Na koncu, ni sestra Lucija ni Papa nisu dali nikakav komentar o tvrdnjama u javnosti prema kojima je posveta već bila izvršena. Njihova šutnja o toj temi bitno je ojačala zaključak da posveta Rusije još nije bila izvršena.
 

papa Ivan Pavao II. u razgovoru sa sestrom Lucijom

Lažni intervju
U jesen 1992. godine, sestru je Luciju prividno intervjuirao otac Francesco Pacheco, kardinal Antony Padiyara i biskup Francis Michaelappa. Vozač ovih crkvenih velikodostojnika, Carlos Evaristo, kasnije je objavio jedan prikaz o intervjuu koji je uključivao istu onu tvrdnju da je posveta bila izvršena. Jedan od prelata, otac Pacheco, potom je objavio demanti ovoga prikaza osporavajući vjerodostojnost intervjua i Evaristov prikaz o njemu - Evaristo je bio vozač i samoprozvani „konceptualni prevoditelj“.
 

nadbiskup Tarcisio Bertone sa sestrom Lucijom

U izočnosti autora

Tijekom ostatka desetljeća Vatikan se pravio gluh na stalne zahtjeve da se izvrši posveta, da se objavi Treća tajna i da se okonča šutnja nametnuta sestri Luciji. Konačno, u lipnju 2000. godine Vatikan je –na jednoj tiskovnoj konferenciji na kojoj su bile nazočne stotine novinara iz cijeloga svijeta – objavio ono što je očito bila Treća tajna, skupa s drugim dokumentima, među kojima i jedan poduži komentar. Na ovoj konferenciji zamjetno je nedostajao autor Treće tajne, iliti sestra Lucija. Ne samo da je isključena sa događaja, nego je dobila naredbu da o tome šuti. Premda objavljeni dokument nije bio diskutabilan, izočnost i šutnja sestre Lucije ovo „objavljivanje“ učinile bi prilično dvojbenim, da upotrijebimo eufemizam.

Na vidjelo izlaze najvažnije činjenice

Redovnički poziv sestre Lucije kao klauzurne redovnice učinio ju je ranjivom za manipulaciju, na načine koji se ne mogu ostvariti s vjernicima laicima. Moglo ju je se učiniti nedostupnom, mogla su joj se zanijekati prava da odgovara na lažne tvrdnje i optužbe, a nadasve, nametnuta joj je potpuna šutnja. Međutim, iz njezine šutnje koja joj je nametnuta na imoralan i nezakonit način, na vidjelo su izišle neke neporecive činjenice:
Prvo: sestra Lucija, od početka tridesetih godina poticala je papu da izvrši posvetu Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu, u zajedništvu sa svim biskupima svijeta, kako je to zahtijevala Fatimska Gospa.
Drugo: Ona je opetovano pojasnila da različite posvete u posljednjih pedeset godina nisu uspjele jer se nisu pridržavale nužnih uvjeta Gospina zahtjeva. Sestra Lucija nikada nije javno tvrdila nešto suprotno.
Treće: Ona je svim srcem očekivala da se jedan list papira od kojeg se sastoji Treća tajna objavi 1960. godine i to je željela cijeli svoj život. Nije posrijedi dokument od 4 stranice koji je Vatikan objavio 2000. godine na jednoj konferenciji gdje bode u oči isključenje sestre Lucije. Unatoč tvrdnjama nadbiskupa Bertonea u studenome 2001. godine, sestra Lucija nikada osobno nije dala nikakvu potvrdu da se slaže s tumačenjima koje je Vatikan dao u vlastitoj objavi „Treće tajne“.
Četvrto: Na koncu, ona je sada već mrtva: preminula je u 97. godini i budući da joj nije dana mogućnost da slobodno govori, sa sobom je odnijela sve ono što je znala o Fatimskoj tajni. Posljednja izravna povezanost svijeta s jednom porukom Neba otišla je, ostavljajući nam možda pitanja na koje nikada nećemo moći dati odgovor. To se dogodilo krivnjom Fatimskih revizionista koji se nalaze u Vatikanu.
 

sestra Lucija preminula je 2005. u 97. godini života

Središnja točka u Fatimskoj povijesti bjelodano je sestra Lucija. Ona je imala ukazanja, ona je primila Poruku i napisala je riječi koje je izgovorila Blažena Djevica Marija. Ona je poznavala cjelovitu istinu o Fatimskoj poruci. Pa ipak, crkveni velikodostojnici odnosili su se prema njoj na način koji je više prikladan nekomu tko proširuje krivovjerje, nego osobi koja je nosila poruku Majke Božje.