U drugom stupnju nalazimo se pred nečim veoma snažnim.
Drugi stupanj poniznosti je kad djelima slijedimo glas Gospodina koji kaže:"Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla." (Iv 6, 38)
Jedan od glavnih problema u duhovnom životu je razlikovanje vlastite i Božje volje. Božja Riječ govori da tražimo mir i za njim idemo... Nameće se pitanje što mi može dati mir i kako da nađem lijek stalnoj dvojbi koja me prati sve do groba: jesam li činio svoju ili Božju volju?
Jedno od mogućih rješenja je da imamo ili steknemo sposobnost pristati činiti ono što je potrebno, privoljeti uz potrebu. To predstavlja radikalan prijelaz s jednog traženja Boga vlastitim umom na prihvaćanje te volje, upravo kroz tu nužnost.
Sveti Benedikt govori:"Samovolja donosi kaznu, a kroćenje pribavlja krunu."
Kada se osjećamo dobro potrebno je tražiti putove kako bi pokazali svoju ljubav i svoju predanost, ali kada nastupi potreba, kucnuo je čas da uberemo plod askeze.
Prva i simbolična potreba je voditi brigu o naravi moje osobnosti i osobnosti bližnjega. Potrebno je zaboraviti na svoju volju.
Ne znači ne imati ju, ali ne prianjati uz nju, ne ljubiti ju, ne udovoljavati svojim prohtjevima i željama. Ne zadovoljavati svojoj volji.
U svima nama se vodi borba između onoga što osjećamo da je pravedno i dobro, između onoga što želimo i imamo puno pravo željeti i zahtjeva da to dobro stavimo u drugi plan. Učitelj u toj borbi nam je sâm Isus u velikom času u Getsemaniju, gdje ne kažemo samo "budi volja Tvoja", već i "otkloni ovu čašu od mene", ali ako treba tada "ne moja volja, nego Tvoja volja neka bude".
Ono što je Bogu na srcu nije naša poslušnost već naša slobodna volja prianjanja uz Njega. Nije riječ o tome da nemamo vlastitu volju već da budemo kadri ljubavlju ujediniti i uskladiti svoju volju s Očevom.
U svom životu svi osjećamo teret i uključenost naše volje, naših strasti, naših želja.... Svi osjećamo kao da nas neki valovi neprestano bacaju amo-tamo između onoga što osjećamo kao svoje i onoga što naslućujemo kao nešto prema čemu moramo ići. Rješenje te napetosti zacijelo ne leži u tome da iskorijenimo jedno od toga dvoga, nego da ih, malo po malo, privodimo k jedinstvu putem ljubavi.
Koliko više rastemo u ljubavi prema Gospodinu to ćemo bolje znati usmjeriti svoj život prema toj ljubavi, koja je kadra ujediniti oprečnosti stvarajući pravi mir.
Duhovni život je rast, a to podrazumijeva i krize, nesigurnosti i teškoće kroz koje je potrebno proći. Jedino što treba činiti je donijeti snažnu odluku, produbljivati što smo odlučili, moliti na tu nakanu i živjeti to s većom sviješću. Molitva i rad na sebi su ključni. U suprotnom nastupa duhovna pa i fizička smrt.
Potrebno se uvijek pitati mogu li dati nešto više ovdje i sada, makar to značilo odreći se nekog sna ili plana, kako bi se vršila volja u mom životu.
Božja volja, objektivno gledajući nije nešto bolje već nam donosi veći unutarnji mir, a to je ono za čim teži duša i na što nas Gospodin upućuje da treba za tim ići. Tako na kraju poput Isusa i zajedno s Njim možemo reći:"Nisam došao vršiti svoju volju, već volju Onoga koji me poslao."
Jedino ujedinjenje s Kristovom žrtvom je ono što nas spašava. Povratka više nema već samo napredovanje prema cilju, korak po korak kroz sitne potrebe u svakodnevnom životu.
Ecce venio!
Iz Kateheza sv.Benedikta, Michaeldavide Semeraro, OSB
Ekskluzivno dopuštenje samo za blog
Ekskluzivno dopuštenje samo za blog
