"Din, don, din, don, na krunicu, na krunicu!", zovu crkvena zvona. U predvečerje se njihov glas razliježe po ulicama, ulazi u kuće, u palače, podrume, ulazi u uši, u pamet, u srce: "Na krunicu, na krunicu!"
Mnogi s radošću čekaju ovaj znak i čim čuju prve zvuke zvona, završavaju poslove i skupa idu svojoj Kraljici.
Ali ima i onih koji oklijevaju: "Imam toliko posla! Tako sam umoran! Potreban mi je odmor. Krunica nije obveza kojoj trebam prisustvovati... Imam goste. Došli su izdaleka.... Moram proći ovamo ili onamo".
"Ići ili ne ići?"
Zar Gospa, Kraljica ne samo neba nego i zemlje, nije možda u stanju da me u mojem poslu blagoslovi tako da ga obavim lakše, brže i bolje? Zar ne bi mogla tako urediti stvari da mi bude bolje za dušu i za moju zemaljsku egzistenciju (sve dotle dok nije u suprotnosti s najvažnijom stvari, a to je spasenje)?
Dakle, Majka mi želi najbolje. Više nego što ja to mogu poželjeti. I može mi pomoći, jer njoj Stvoritelj ne može ništa odbiti. Mojim brigama i jadima Ona će brže i lakše od mene pronaći lijek.
Istina je krunica ne obvezuje, ali kakva bi to bila ljubav koja bi se ograničavala strogo na dužnosti, čije je neizvršavanje čak teški prekršaj? Tako nešto izgledalo bi više ropstvo nego li ljubav sina prema najboljem nebeskom Ocu i najnježnijoj Majci. Tko bi tako činio ne bi bio dostojan ljubiti Mariju! Onaj koji Ju iskreno ljubi traži prigodu da pođe k Njoj što češće, da ostane kod Njezinih nogu što duže (u granicama koje mu postavljaju dužnosti njegovog zvanja). Njoj povjerava sve svoje jade i brige, a on sam, koliko mu dopuštaju sile, razmišlja i čini sve da pobožnost prema Mariji što više napreduje, da se njezino kraljevstvo širi u dušama svih onih koji žive sada i koji će ubuduće živjeti. Eto cilja prema kojem idu njegove snage. I gdje crpsti svjetlo da se dozna što i kako činiti ako ne podno njezinih nogu?
"Imam goste kod kuće." Onda pođimo zajedno. Doista i njima želim sreću. Osobne poslove mogu odgoditi za drugo vrijeme. Osim ukoliko zaista osobne dužnosti ne dopuštaju ići, jer ih moraju izvršavati upravo u to vrijeme.
Bezgrješna će primiti žarku želju , da pođu na zajedničku krunicu. Neka se ne žaloste oni koje ljubav prema bližnjemu zadržava uz bolesnikov krevet. Bezgrješna prima služenje koje oni pružaju bolesnicima.
No što reći onima koji iz lijenosti ili nemara ne idu na krunicu, a mogli bi? Ili možda zbog grješnih zabava? Može li ih Bezgrješna blagosloviti?
"Din, don, din, don, na krunicu, na krunicu!", zovu zvona posljednji put. Crkva je već puna. Slika Bezgrješne sva je obasjana. Postavljena je između svijeća, iznad Oltara. Oglašava se zvonce uz sakristiju. Počinje molitva.
Melem utjehe silazi u žalosna srca, nova zraka nade izbija u očajnim dušama. Svi jasnije osjećaju da nisu siročad. Imaju Majku koja poznaje njihove boli, suosjeća, tješi i pomaže im. Vide da još malo moraju trpjeti, ali stiže nagrada, vječna i beskrajna. Osjećaju da se isplatilo trpjeti u ovom kratkom životu, da se tako izbrišu počinjeni grijesi i da dokažu svoju ljubav prema Bogu.
Duša se preko trpljenja čisti kao zlato u vatri. Otkida se od prolaznih iluzija, koje svijet naziva srećom i sve se više uzdiže prema pravom Izvoru sreće. Samo u Bogu duša može pronaći mir.
Iz prve godine nastanka lista štovatelja Bezgrješne
Da se malo prisjetimo kako je to bilo u vrijeme sv. Maksimilijana Kolbea
