Treći stupanj poniznosti je kad se tko iz ljubavi prema Bogu u svemu podvrgava autoritetu u savršenom posluhu. Savršen posluh, do granice grijeha budući je Bog najviši Autoritet.
Pred nama je jedan od najznačajnijih stupnjeva poniznosti. Srž duhovnog života.
Uz poniznost ide ljubav prema Bogu i posluh. Možemo to ovako reći: "Pro Dei Amore omni oboedientia."
Sveti Benedikt nam ovdje upućuje: "Ako nakon izjave podložnika autoritetu, autoritet i dalje ostane kod svoje odluke, neka podložnik zna da je tako dobro za njega i ex caritate, confidens de diutorio Dei, oboediat, to jest neka posluša iz ljubavi, uzdajući se u Božju pomoć."
Ovdje se ne radi o tome je li nešto ispravno učiniti ili nije, već koliko smo u danoj situaciji naučili ljubiti, dati vlastiti život.
Posluh je pitanje vjere. Posluh je i pitanje ljubavi zbog služenja bližnjima. Vjera je uvijek pitanje nade. Potrebno je naime, gajiti nadu da će Bog izvesti nešto lijepo, veliko, dobro za mene, za bližnje i cijeli svijet, po onome što činim s velikom ljubavlju.
Drugi stupanj poniznosti -- "kada tko ne ljubi svoju volju", ima je, ali je ne stavlja na prvo mjesto, treći je stupanj "kad se tko iz ljubavi prema Bogu u svemu podvrgava" mužu, roditelju (danas nažalost rijetko susrećemo posluh djece roditeljima), zajednici, poslodavcu...., koji nisu uvijek bolji od onoga koji se podvrgava.
Ne iskazujemo posluh zato jer je netko bolji, prikladniji, pa (budući da sam jadan, jer taj drugi bolje vidi i bolje razumije), postupam kako on kaže. To nije posluh, to je prirodni zakon, to je zakon džungle: neki su jači, a oni koji su slabiji neka trpe, jedni znaju više, a oni koji ne znaju neka se priklone ovima.
Logika evanđeoskog posluha temelji se na ljubavi prema Bogu koja sve više raste, koja me osposobljava postaviti se prema situaciji u kojoj živim i samim time prema autoritetu. Na takav način ću pokazati raspoloživost za umiranje samom sebi, za mrtvljenje.
Sveti Benedikt ukazuje na nasljedovanje Gospodina poslušna usque ad mortem". To znači bez isključivanja mogućnosti da umrem (ne želimo umrijeti jer ne smijemo tražiti nevolju: imamo pravo, i to je dobro i zdravo, tražiti da živimo mirno i spokojno), želimo biti spremni ako treba i dolinom smrti proći, kao što kaže Psalam 23:"Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim, jer si ti sa mnom"(r.23).
Da bi mogli biti poslušni potrebno je i povjerenje. Često se nađemo tako u kušnji da je potrebno iskazati posluh u teškim stvarima. Tad dolazi do pitanja jesmo li ili nismo kadri riskirati život.
Zna se dogoditi da se netko uplaši i počinje osjećati kao da mu je život u opasnosti. Jer gubi ono što ga je ranije držalo u ravnoteži, ali tu se krije taj usque, potreba za umijećem ići tako daleko da se bude spreman, ako je potrebno i život riskirati i to do kraja.
U današnje vrijeme, posluh je nešto nepoznato. Poslušnost ne činimo zbog toga da bi nas netko volio.
Cilj evanđeoske poslušnosti je rast u zrelosti i odgovornosti. Dati se oblikovati za poslušnost prema Kristu odnosno za posluh koji osposobljava pojedinca da zna riskirati, a ne čuvati svoj život. To znači oblikovati se za ljubav, darovati vlastiti život. Ponekad to znači biti u neskladu sa samim sobom, sub alieno iudicio, prihvaćati da se živi po sudu drugih, ali ujedno treba imati osobni sud, osobnu osjetljivost, treba je njegovati i pomoći joj da raste. Izgubiti osobnu sigurnost.
Postoji samo jedna Božja volja, a ta je da se ljudi spase i čitav se naš posluh mora ugraditi u poslušnost Sina Ocu; Kristov posluh je posluh Sina Ocu za spas svijeta.
Sveti Benedikt upućuje i na to kako bližnjemu treba iskazati ljubaznost, uputiti prijateljske riječi.
Cilj posluha je ući u Srce Isusa poslušna Ocu.
Posluh pokazuje najprije nama koliko ljubimo, kušnja ljubavi! U posluhu uvijek na vidjelo izlazi moj odnos prema Bogu. Ta slika dolazi u prvi plan, a ne prema autoritetu. Tu se očituje koliko ljubim Boga i iz toga prirodno proizlazi posluh prema autoritetu.
Benedikt kaže: "Treći je stupanj poniznosti kad se tko iz ljubavi prema Bogu u svemu podvrgava autoritetu u savršenom posluhu".
Tu se krije ključ, kristološki uzor toga posluha; ne kao što vojnik uvijek mora slušati svoga zapovjednika, niti kao što vinogradar mora slušati gospodara vinograda...
Uzor tog posluha iz ljubavi i u ljubavi je Gospodin Isus koji je bio poslušan do smrti. Između ljubavi i smrti postoji uvijek neka poveznica, neka spona koju nam Božja Riječ stavlja pred oči: „Ljubav je jaka kao smrt... Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti...“(Pj8, 6-7).
Ljubav se mjeri time koliko je osoba spremna na mrtvljenje, koliko je sposobna umrijeti samoj sebi. To je sposobnost umrijeti slici koju imam o sebi.
Koliko puta smo svoje čine posluha činili naprosto zato da zadržimo pravi smjer ili ostanemo u najutjecajnijem dijelu zajednice, društva! Nerijetko je naš posluh sušta suprotnost posluhu, jer nije ništa drugo već način da osiguramo osobnu afirmaciju te tako posluh postaje jedan oblik afirmacije.
To nemora biti naša smišljena namjera – premda katkad zna i to biti – već je to mehanizam samoobrane, preživljavanja, a to je preživljavanje upravo sušta suprotnost sposobnosti da budemo poslušni do smrti.
Takvo shvaćanje posluha kao prilike za vlastito isticanje ili za zadržavanje nekog položaja daleko je od Benediktove predodžbe poslušnosti. Posluh je nešto silno duboko, intimno, tajno, u svom srcu – pred licem anđelâ- potrebno je da pokažem koliko i kako je Bog u središtu moga života. Taj posluh je vrlo težak i skrovit i donosi jedan predivan plod, samoću. To je cvijet u pustinji u kojoj se kuša na izričit način Božja ljubav.
Sveti Ivan od Križa govori o toj potpunoj ogoljenosti u duhovnoj noći kad samoća postaje potpuna, bez ikakvog oslonca. Sve nam biva oduzeto plan, slika, sve što god bismo mogli slijediti....
Ali baš u tome času i u toj situaciji moramo dokazati samima sebi da smo vjerni onome samima sebi da smo vjerni onome što nas je nagnulo da se zaputimo putem nasljedovanja Gospodina Isusa i to iz ljubavi. Spremnost na umiranje, sve do groba. Orijentiri na životnom putu više ne postoje i noć postaje još teža...
Potrebno je učiniti iskorak u prihvaćanju samoće i tražiti isključivo društvo Onoga koji upravlja i vodi moj mali život.
Dobar dio svoga života tražimo ideale u koje vrijedi uložiti cio život, a zatim najveći dio života promatramo kako umire sve ono što nas je nosilo kroz život i što nam je davalo poleta da svakog dana činimo ono što je potrebno.
Kvaliteta drugog dijela života je izravno proporcionalna gorljivosti prvog. Nikako to nije gubljenje vremena. To je temeljna etapa za daljnji hod.
Posluh do smrti, smrti na križu je okrutna i skandalozna smrt. Maksimum minimuma. Misterij. Isus, mironosac i nositelj radosti, a završava tako okrutnom smrću svoj zemaljski život. Smisao posluha je privrženost Ocu,a ne sebi samome.
Posluh kao takav ne daje garancije, već je ljubav ta koja nam jamči sposobnost da danas činimo jedno, a sutra nešto drugo sa istim duhom, istim poletom i istim predanjem.
Poznato je ČUDO iz LjUBAVI i VJERE u priči o Placidu i Mauru (druga knjiga Dijalogâ, pogl.7)
Placidu prijeti pogibao. U nemaru i nepažnji krije se velika opasnost jer možemo jako stradati. Placido je zbog nepažnje i neposluha u životnoj opasnosti. Benedikt je primijetio da se Placido našao u smrtnoj pogibelji. Šalje Maura, koji se također pokazao nesmotren jer hoda po vodi i nije svjestan što se događa. Ovdje se kriju dvije pouke – prva je kloniti se velike pažnje prema samima sebi kad je riječ o onome što nas privlači i druga umrijeti sebi kad mislimo na ono što se od nas traži. Mauro hoda po vodi jer misli samo na ono trenutno. Ne misli na sebe, usredotočen je na drugoga i zato ne tone već hoda po vodi. Hita učiniti ono što mu je naloženo. Čudo se sastoji u tome što on ne opaža da hoda po vodi već je kasnije to opazio. Božji narod opaža da je prošao kroz Crveno more, a ne da prolazi. Uvjeren da još hoda po zemlji, Mauru je trčao po vodi kao po zemlji, zgrabio za kosu svoga brata te ga izvukao na obalu. Tek tad kad je bio na obali, osvrnuo se i shvatio što je učinio.
Zapanjen onim što se dogodilo, Mauru sve ispriča Benediktu. Shvatili su da je zasluga u tome što nitko od njih nije mislio da čini nešto posebno. Najljepša Božja djela čine se skromnim sredstvima. Čudo se sastoji u tome da se ne umišlja, da se umire vlastitoj slici, a zasluga za čudo pripada i trećem koji je dopustio da ga se zgrabi za kosu. U ovom događaju svatko daje prostor drugome kako bi na kraju mogla izbiti na površinu snaga koja dolazi od Boga i koja čini mogućim čak i hod po vodi.
Ako zastanemo da promislimo o onome što se od nas traži, uviđamo da to često nadilazi naše sile i mogućnosti i tjera nas na uzmak, povlačenje, zaustavljanje. U trenutku kad se zaustavimo, počinjemo tonuti. Nastavimo li trčati, sve se događa, a da toga nismo niti svjesni, a niti smo primijetili. Poanta je u predanju. To znači nasljedovati Gospodina Isusa do smrti, smrti na križu, koji je naš splav i naša lađa.
Iz Kateheza sv.Benedikta, Michaeldavide Semeraro, OSB
