„ Isus prozre pomisli njihove i reče: Zašto mislite zlo u srcima svojim? „ Mt. 9, 4
Danas je u Evanđelju obznanjeno kako je uzeti bio predstavljen Isusu Kristu kako bi ga mogao izliječiti. Gospodin nije izliječio samo njegovo tijelo, već i dušu te mu je rekao: „Utješi se, sinko, oprošteni su ti grijesi tvoji (redak 2).“ Čim su čuli te riječi, neki od pismoznanaca su rekli u svojim srcima: „Ovaj huli na Boga.“ No, naš Spasitelj im je ubrzo dao do znanja da vidi njihove zle misli, rekavši im: „Zašto mislite zlo u srcima svojim?“
Prionimo k temi našeg izlaganja.
Bog vidi najsakrivenije zle misli našeg srca; On ih vidi i kažnjava ih. Ljudski suci zabranjuju i kažnjavanju izvanjske zločine jer ljudi vide samo izvanjsko: „Ljudi gledaju na vanjštinu, a Gospod gleda na srce.“ (1 Knjiga o Kraljevima, 16, 7). Bog zabranjuje i kažnjava zle misli.
U prvoj točki istražit ćemo kada su zle misli grešne, u drugoj točki veliku opasnost po pristanku na zle misli dok ćemo u trećoj točki predstaviti lijek protiv zlih misli.
Prva točka: kada su zle misli grešne.
1. Ljudi griješe na dva načina kod zlih misli. Neki su ljudi, koji imaju strah Božji, skrupulozni te se boje da je sam čin pojavljivanja zle misli u umu grijeh. To je zabluda. Nije zla misao grijeh, već čin pristanka na zlu misao. Sva zloća smrtnog grijeha sadržana je u zloćudnoj volji koja s punim znanjem o zloći grijeha daje savršeni pristanak grijehu. Stoga sv. Augustin naučava da gdje nema pristanka, nema ni grijeha. “Nullo modo sit peccatum, si non sit voluntarium.” (De Vera Rel, pogl. 14.). Koliko god napast, pobuna osjetila ili zla kretnja nižih udova bila silovita, nema grijeha dokle god nema pristanka. “Non nocet sensus”, kaže sv. Bernard, “ubi non est consensus.” (De Inter. Domo., pogl. 19.)
2. Čak su i sveci bili mučeni s napastima. Đavao se više trudi da padnu sveci, nego da opaki počine grijeh: smatra svece više vrijednim plijenom. Prorok Hababuk kaže da su sveci najukusnija hrana neprijatelja. „Jer svoj pretili plijen duguje njima, svoju izabranu hranu.“ (Hab. 1, 16). Stoga, prorok nadodaje, đavao širi svoju mrežu za sve kako bi uzeo život milosti: ne štedi nikoga. „Ima li on zato jednako ispražnjivati svoju mrežu, da ubijaju narode nemilice?“ [Op. prev.: Prijevod Douay Rheims prijevoda sv. Pisma pobliže objašnjava misao sveca: Zbog tog cilja širi on svoju mrežu te neće prestati stalno ubijati narode.] (Isto, r. 17.) Čak je i sv. Pavao, nakon što je postao izabrani sud, uzdisao pod napastima protiv čednosti. „Dade mi se“, kaže on, „ostan u tijelo, anđeo sotonin, da me bije pesnicom.“ (2 Kor 12, 7). Tri puta se pomolio Gospodinu da ga izbavi od tih napasti, no Gospodin mu je odgovorio da je Njegova milost dovoljna za njega. „Zato sam molio triput Gospodina, da odstupi od mene. I reče mi: Dosta ti je milost moja.“ (redak 8. i 9.). Bog dopušta da njegove sluge budu napastovane kako bi iskušao njihovu vjernost te kako bi ih očistio od njihovih nesavršenosti. A za utjehu plahim i skrupuloznim dušama, ovdje ću napomenuti da po općem mišljenju teologa, kada duša koja se boji Boga i mrzi grijeh nađe u sumnji oko toga je li dala pristanak zlim mislima, dok god nije sigurna da je pristala na zlu misao nije vezana to ispovjediti jer je tada moralno sigurno da nije dala pristanak. U slučaju da je stvarno pala u ozbiljan grijeh, ona ne bi imala sumnje oko toga; jer smrtni grijeh je tako strašno čudovište da je nemoguće da duša koja se boji Boga i mrzi grijeh dopusti ulazak smrtnog grijeha u svoju dušu bez njezinog znanja.
3. Ostali, koji nisu skrupulozni, ali su u neznanju (op. prev.: ne znaju ono što bi trebali znati) te imaju popustljivu savjest, smatraju da zle misli, bez obzira što se na njih voljno pristane, nisu smrtni grijeh, osim ako čin nije izvršen. Ova je zabluda gora nego prijašnja. Ono što nam nije dopušteno činiti, nije nam dopušteno niti željeti. Stoga zla misao na koju osoba pristane ima isti stupanj zloće kao i zao čin. Zle nas misli odvajaju od Boga na jednak način kao i zli čini. „Jer naopake misli odvajaju od Boga.“ (Knjiga Mudrosti 1, 3). A kako su svi zli čini znani Bogu, tako su i sve zle misli znane Bogu te će ih osuditi i kazniti. „Jer Gospod je Bog sveznajući, i on mjeri sva djela ljudska. (1 Knjiga o Kraljevima 2, 3)
4. Ipak, nisu sve zle misli jednako grešne: niti su sve one koje su grešne znak zle volje. U zlim mislima možemo razlikovati tri stvari: sugestiju, užitak i pristanak. Sugestija je prva zla misao koja je predstavljena umu: to nije grijeh; po odbijanju je prilika za zaslugu. „Dok god“, kaže sv. Antonin, „činiš otpor, bivaš krunjen.“ Užitak se događa kada osoba stane te gleda zlu misao koja sa svojim privlačnim izgledom uzrokuje užitak. Ako volja dadne pristanak, ovaj užitak nije smrtni grijeh, već laki grijeh. Ako se ne čini nikakav otpor, duša je u opasnosti da dadne pristanak. Ako je ta opasnost bliža, grijeh je samo laki. No, nužno je napomenuti da kada je misao koja potiče užitak protiv kreposti čednosti, dužni smo prema općem mišljenju teologa pod prijetnjom smrtnog grijeha dati otpor užitku uzrokovan od te misli; jer, ako se ne čini otpor, užitak lagano dovodi do pristanka volje. „Ako osoba ne odbije sam užitak, kaže sv. Anselm, užitak prelazi u pristanak i ubija dušu. „(S. Ans. Simil., pogl. 40.). Stoga, bez obzira što osoba nije pristala na grijeh, ako uživa u opscenom objektu te se ne potrudi oduprijeti užitku, krivac je smrtnog grijeha jer se izložio bližoj opasnosti pristanka. “Dokle će još u grudima tvojim stajati grješne osnove [op. prev.: tj. grješne misli]?” (Jer. 4, 14). Zašto, kaže sveti prorok, dopuštaš da grešne misli ostanu u srcu tvome? Zašto se ne potrudiš izopćiti ih iz srca svoga? Bog želi da pazimo na svoja srca s velikom pažnjom; jer o srcu, tj. o volji naš život ovisi. “Svom brižljivošću čuvaj srce svoje; jer iz njega izvire život.” (Izreke 4, 23). Konačno, do pristanka – koji je uzrok smrtnog grijeha – dolazi kada osoba jasno zna da je objekt smrtno grješan te ga savršeno prihvaća s voljom.
5. Osoba može smrtno zgriješiti mišlju na dva načina; željom ili samodopadnošću. Osoba griješi po želji kada želi učiniti čin kojeg želi ili želi imati priliku za izvršenje čina: želja je smrtni ili laki grijeh, ovisno o tome je li čin kojeg želi učiniti smrtni ili laki grijeh. Ipak, u praksi, odluka za izvršenjem vanjskog čina uvijek pojačava zloćudnost volje – ili zbog toga što uobičajeno pojačava samodopadnost u kojoj volja uživa ili zbog toga što po odluci samodopadnost duže traje. Stoga je potrebno – ako je čin uslijedio – spomenuti i to u ispovijedi. Osoba griješi po samodopadnosti kada ne želi izvršiti grješni čin, ali uživa u tome kao da ga je učinila. Ova se samodopadnost zove mrzovoljni užitak. Naziva se mrzovoljnim ne zato što samodopadnost u mislima o nečednim činima traje značajno vrijeme, već zato što volja uživa u toj misli. Stoga se grijeh samodopadnosti može, kao što sv. Toma uči, dogoditi u trenu. Dicitur morosa," kaže sveti naučitelj, ”non ex mora temporis, sed ex eo quod ratio deliberans circa earn immoratur revolvens libenter quoo statim respui debuerent." (1, 2, qu. 74, a 1 ad. 3.). Kaže “libenter” (voljno) kako bi odstranio skrupule od osoba koje imaju plahu savjest; koji protiv svoje volje imaju određene osjetilne pokrete i užitke, bez obzira što čine sve u svojoj moći da ih odstrane. Bez obzira što slabiji [op. a.: inferior] dijelovi osjećaju određeni užitak, dok god nema pristanka, nema grijeha: barem ne smrtnog grijeha. Ponavljam sa sv. Augustinom da što god nije voljno nikako nije grješno. ”Malum nullo modo sit peccatum, si non sit voluntarium." (De Vera Rel., pogl. 14.) U napastima protiv čednosti, duhovni vođe nas savjetuju da se ne borimo toliko sa zlim mislima, već da počnemo misliti o nekom duhovnom ili barem indiferentnom objektu. Dobro je boriti se direktno sa ostalim zlim mislima, ali ne s nečistim mislima.
(Nastavlja se...)
(Nastavlja se...)
