Od početka je Martinu Lutheru sveta misa bila omražena. Već kod njegove mlade mise Luther je usred misnog kanona pobjegao od oltara i zaviknuo: „Ja nisam opsjednut!“. Godine 1523. izrugivao se misnom kanonu i zahtijevao da se misa „očisti od svih nagrđivanja“. Nasuprot samim Isusovim riječima (!) pretvorbe kaže Luther u svojem spisu „Formula Missae et Communionis“ iz 1523. „da misa nije nikakva žrtva.“ „Smatramo ju sakramentom ili testamentom. Nazovimo ju blagoslov, euharistija ili stol Gospodinov ili Gospodinova gozba ili communio. Neka joj se pridaje po volji svako pobožno ime, samo neka ju se ne okalja titulom neke žrtve ili [dobrih] djela“ (WA 1. Abt., sv. 12, str. 208)!
„Za tumačenje Lutherove odvratnosti prema sv. misi može se navesti nekoliko psiholoških razloga. Njegova prisilna (opsesivno-kompulzivna) neuroza naspram misnoj žrtvi pojavljuje se već potpuno kod njegove mlade mise. Zaređen za svećenika 3. travnja 1507. (Velika subota), on slavi svoju prvu misnu žrtvu u nedjelju, 2. svibnja, dakle, četiri tjedana kasnije. Kod ove prve svete mise on zbog straha pred Božjim veličanstvom i svoje nedostojnosti želi pobjeći od oltara, tako da ga prior kori: 'Hajde, naprijed! Dalje, dalje! Prestrašio sam se, dakle, pred ovim riječima.
Slutio sam da nije ispravno …' (WA T 2, 1558 odnosno WA T 3, 3556 A). Slične strahove proživljavao je kod procesije na blagdan Tijelova. Razlozi toga, koji su izazvali njegove duboke depresije, su isti. Što se tiče sv. mise k tome nadolazi još i to, što obred sv. mise (i sv. pričesti) u stanju 'teške krivnje' nikada nije bio dozvoljen; no, grijesi 'pohote', činjenično kako ih Luther naziva, bili su 'teški grijesi' (materia gravis). Samo ga je pomanjkanje nutarnje privole ili uvida očuvalo od teške krivnje. To je vrijedilo i za 'pollutio nocturna' (noćnu poluciju). Prema Lutherovom priznanju on nikada nije uspio prebroditi 'pohotu', zbog čega je kasnije zastupao uvjerenje, da je seksualna aktivnost isto toliko nužna kao i hrana i piće, te da nijedan muškarac bez toga ne može živjeti. Samo sv. Franji i nekolicini svetaca priznao je ovu snagu za to. Ovo bi bili odlučujući psihološki razlozi njegova depresivnog, prisilno neurotičnog straha pred Službom Božjom (i već prije sv. pričesti), koja je nakon izvršenog i željenog seksualnog užitka tek nakon ispovijedi bila opet dopuštena, a ispovijed se morala 'što prije' (quam primum) obaviti. Teološka obrazloženja protiv sv. mise na ovoj su psihološkoj pozadini još samo racionalizacije, duševni obrambeni mehanizmi. Tako se mora gledati i na njegovo propuštanje Službe Božje i nedolaženje na zajedničku molitvu časoslova u kor, što je već navodio u spomenutom pismu svom subratu i kasnijem prijatelju Langu“ Albert Mock, str. 97-98).
Pored ovih tumačenja postoje i demonološka tumačenja nekih crkvenih povjesničara.
Tischreden prema Aurifaberu, str. 223: „Bolje bi mi bilo da sam bio gostioničar za prostituke i razbojnik, nego li što sam Krista petnaest godina s čitanjem misa tako žrtvovao i hulio.“
U Schmalkaldskim člancima 1537., Luther misnu žrtvu označuje kao: „Grozotu … najveću od svih papinskih idolopoklonstava … opasna stvar … izmišljena bez Božje volje … zmajski rep sa mnogo gamadi i svakojako idolopoklonstvo … Gdje se ruši misa, tu pada i papinstvo.“
WA 6, 365: „Najgora zloporaba je, što je gotovo sav svijet sada iz mise napravio žrtvu.“
WA 10, 2, 220: „Ako uspijem ukinuti misu, tada vjerujem da sam potpuno pobijedio Papu. Na misu kao na stijenu oslanja se cijelo papinstvo s njegovim samostanima, biskupijama, kolegijima, oltarima, službama i naucima … Padne li svetogrdni i prokleti običaj održavanja misa, tada se mora sve srušiti. Po meni je Krist započeo otkrivati grozotu pustoši koja stoji na svetom mjestu (Dn 9, 27), i onoga uništavati, koji je ovdje došao uz đavlovu pomoću pod krivim čudima i varljivim znakovima. Nadahnuće za takav nauk dao mu je sâm sotona kada je s njime vodio raspravu o svetoj misi, što Luther priznaje u svojem djelu iz 1533. „Von der Winkelmesse und Pfaffenweihe.“
Veliki crkveni povjesničar reformacije Joseph Lortz (1887.-1975.) u svojoj je knjizi „Die Reformation in Deutschland II“ na str. 304. zaključio da je glavni razlog vjerskog i društvenog rasula novije dobi ukidanje i borba protiv svete mise!
