"Najljepšu hvalu u čast Marije izrekla je Crkva, kada je Mariju nazvala Kćerkom Oca, Majkom Sina i Zaručnicom Duha Svetoga. Ona je primila više milosti, nego anđeli i svi sveti zajedno. Sačuvao ju je već u njezinom začeću od istočnog grijeha. Tu milost je samo Ona dobila. Njom se je htio Bog poslužiti da razori kraljevstvo đavla. Služila je tako što je rodila Spasitelja. Zato đavo dršće pred Njom jer zna da je gubitnik.
Poslije klanjanja vrijednog Tijela Isusa Krista Ona je najljepši ures mora. Majka Marija neprekidno drži svoje oči upravljene na nas, svoju djecu i zato u problemima, obratimo svoje srce k Njoj i budimo sigurni da ćemo dobiti potrebnu milost.
Prije Njezinog rođenja ležala je nad našim glavama srdžba Božja kao crni oblak, kao mač, spreman da padne na nas. No kad se preblažena Djevica pojavila na zemlji, Božja srdžba se ublažila.
Preblažena Djevica nas je dva puta rodila: - kod Utjelovljenja vječne Riječi i pod križem, Ona je stoga naša dvostruka Majka.
Sveta Marija Ana je kao djevojčica ostala bez roditelja i već tad je Bogu zavjetovala djevičanstvo. Živjela je kod kuće asketski život u molitvi. Blistala je čestitošću života, a ipak je u želji da ispašta više za grijehe drugih ljudi nego svoje, dragovoljnim trpljenjima i posebno čestim postovima trapila djevičansko tijelo, mučila oštrim pasom i do krvi krotila jakim bičevanjem. Bila je član Trećeg reda svetog Franje.
Natovarena teškim križem išla je od postaje do postaje patnika Isusa Krista proživljavajući bol Božanskoga Otkupitelja, i uzvraćajući ljubavlju za beskrajnu ljubav gorke je suze prolijevala.
Ležeći kadšto na tlu, kad što na golim daskama, ona je kratko uživala u snu jer veći dio noći je, klečeći na koljenima – uzdignuta duha i duše Bogu, provodila u usrdnim molitvama i razmišljanju o nebeskim stvarima.
Osobito u naše vrijeme ne shvaćamo ovu vrstu pokorničkog života kako treba, niti ga cijenimo kako treba, štoviše mnogi danas do toga malo drže ili preziru i posve zanemaruju.
To je sveta Misa, središnji liturgijski čin. Sveta Misa nosi na sebi sve biljege potpune žrtve. lzvanjski, vidljivi prinos ove Žrtve jest Tijelo i Krv Isusa Krista pod prilikama kruha i vina. S ovim prinosom združeno je i najsavršenije klanjanje i zahvaljivanje, prošnja i pomirenje. U ovoj Žrtvi glavni Nadsvećenik, koji Žrtvuje jest Krist Bog - Čovjek, a svećenik je njegov sluga. Bitni obred i čin, kojim se izvršava Žrtvovanje i prinošenje, jest pretvorba kruha i vina u sveto Tijelo i Krv Gospodnju. Taj čin pretvorbe ustanovio je sam Isus, a ostalo je dodala Crkva, koja je primila puninu vlasti od Krista Spasitelja. Tako se sjedinjuje čovjek najtješnje sa Živim Bogom. Pričest svetih prinosa dopunjuje i usavršuje Žrtvu. Po njoj čovjek najpotpunije izražava unutarnju žrtvu srca te postiže divne plodove žrtve. Tako se u svetoj Misi i u glavnim njezinim dijelovima: prikazanju, pretvorbi i pričesti najdivnije ispunjavaju svi uvjeti žrtve.
Ta žrtva svete Mise je obnavljanje žrtve na križu. One neizmjerne, nepojmljive Žrtve Božje ljubavi. Razlika je samo u tom, što je na Kalvariji Krist osobno prinio žrtvu krvnu, a sada prinosi preko ruku svećeničkih nekrvnu. Žrtva križa zaslužila nam je spasenje, a žrtva oltara primjenjuje ljudima plodove toga spasenja. Žrtve Starog Zavjeta bile su tek sjene, tek pralik i naviještanje ove neizmjerno svete žrtve, gdje Bog sam žrtvuje, sam biva žrtva. Po ovoj Žrtvi teče spasenje svijetu, jer u njoj se žrtvuje Krist, koji živi-svagda. da zagovara ljude (Hebr. 7,23). Ova žrtva daje život Crkvi Božjoj, u njoj je nepresušni izvor i ocean, odakle se napajaju djeca Božja, koja kao dionici žrtve Jaganjčeve na zemlji dobivaju čvrsti zalog, da će ga jednom uživati na vijeke u nebu.
Sad nam je jasno, zašto je sveta Misa sredšte liturgije, najsvetiji liturgijski čin. Sad shvaćamo i to, zašto se u istočnoj Crkvi Misa zove jednostavno Liturgija: bez žrtve svete Mise nema istinskog ni pravog bogoštovlja, u svetoj Misi nalazi se punina božanske službe, da, sveta Misa je najuzvišenija liturgija. Točno je da ima i drugih liturgijskih čina božanske naravi, neizmjerne vrijednosti. No svi oni dobili su nadnaravnu milost i snagu tek po Žrtvi i zato smjeraju svi k žrtvi, k Euharistiji, gdje prebiva središte svega života Krist Otkupitelj. Poštujmo i ljubimo zato ovu božansku Žrtvu!
Sv. Bernardo kliče: „O bio ti tko mu drago, pa na te navale vjetrovi napasti ili se nasučeš na hridi teškoća: Respice Stellam, voca Mariam! - Svrni pogled svog srca na Zvijezdu, zazovi Mariju! Ako te bacaju valovi oholosti, ambicije, svađe, zavisti . .. ako te muči nečovječna zloća, zastiđuje rugoba vlastite savjesti, straši užas suda, guta vir tuge i očaja: Cogita Mariam! - Misli na Mariju! . . .“
Možda rijetko u kojem djelu nalazimo tako iskrenu prošnju, tako bolan vapaj i krik za oslobođenjem, kako je to napisano u Goetheovom „Faustu“. Jadna je Margareta prevarena, duboko ponižena i razočarana. Grijeh je nije usrećio, već naprotiv ispunio neizrecivom nostalgijom i tugom . Iz tog se duševnog stanja vinuo krik Bezgrešnoj: „Prikloni lice, Bogorodice; Djevo i jada se spomeni mog!“ Margaretinu molitvu ponavljali su toliki i tolike. Vjerujem da se Bezgrešna nije oglušila, već opet i opet satrla glavu zavodniku sotoni koji se vječno diže protiv Boga i njegova kraljevstva u dušama. Molimo je s pouzdanjem i mi! Jedan je suvremeni pisac u predvečerje svog života Majci Božjoj u čast napisao ove riječi: „Ti si, o Marijo, neviđeni Cvijet, koji svojom ljepotom čarom vječno privlačiš pčele ...
Duga predstavlja i u Božjoj Riječi znak saveza s Bogom
Božja Riječ svaki dan ispred nas stavlja opredjeljenje, izbor. Upućuje nas da biramo. Biramo između prokletstva i blagoslova. Bog želi sve spasiti, ali i o tebi ovisi što ćeš izabrati. Ti odlučuješ na koju ćeš stranu. Nije to izbor lijeve ili desne strane već između prokletstva i blagoslova koje može biti vječno! Želiš li slušati ljudski ili Božji nauk? Božji nauk je nepromjenjiv. Bog grijeh osuđuje.
Često smo svjedoci tome kako iz lažnog osjećaja dobrote ili lažnog milosrđa, sveti sakramenti posebno Pričest se udjeljuje osobama koje nemaju baš ništa od kršćanstva i koje se, unatoč tomu što se ispovijedaju kršćanima, protive Crkvenom nauku.
I danas sam žalosno svjedočila tome priznanju od strane dvije osobe koje su govorile o tome kako za vrijeme Mise gledaju koliko je tko zgodan, a posebno da se to odnosi na svećenike. Kad su čule što im govorim brzo su promijenile temu. Svjedočila sam razgovoru katolika o horoskopskim znakovima, a i katolicima koji sebe i ne čuju kada psuju ili ružno govore. Na lijep način sam im odgovorila kako onaj tko je katolik ne može biti u znaku već je Božje dijete, a iza svakog znaka je demon. Pitala sam čuju li sebe što govore? Slušala sam mlade kako dozivaju duh umrle osobe, a odgovorila sam im da im se ne javlja osoba već demon iz pakla.
slika prikazuje posljednju Pričest svete Marije Egipatske, pokornice, slikar Marcantonio Franceschini, 1648.- 1729.
Tko je bila sveta Marija Egipatska?
Marija je rodom iz sjevernog Egipta. Živjela je od 344.- 421. Kad joj je bilo 12 godina, pobjegla je iz bogate očinske kuće u lučki grad Aleksandriju da bi ondje provodila život u raspuštenosti. Tako je proživjela 17 godina. Jednog dana, vidjevši skupinu hodočasnika kako se ukrcavaju u lađu da bi pošli u Jeruzalem, vođena više znatiželjom i avanturizmom, i sama se ukrcala u brod. Nadala se da će njezin ženski čar biti dostatan da plati troškove putovanja. Ni slutila nije kako će njezinom pokvarenom i raspuštenom životu biti kraj u Jeruzalemu.
Na blagdan Svetog Križa htjela je s ostalim hodočasnicima ući u staru časnu baziliku. No, kakogod je pokušavala prekoračiti prag crkve, neka ju je tajanstvena sila neprestano zaustavljala. Opazivši u to jednu milosnu sliku Bogorodice Marije, pala je na koljena i zamolila je da je oslobodi. Bio je to za nju trenutak milosti i obraćenja. Mogla je s ostalima ući u crkvu te ondje počastiti relikviju svetoga Križa. Udovoljivši svojoj pobožnosti, zamolila je Presvetu Bogorodicu da joj pokaže put pokore.U taj je čas osjetila unutarnji poziv da se uputi prema rijeci Jordanu, a zatim je ušla u rijeku da se očisti. Nakon što je primila Pričest otišla je u pustinju i započela pustinjski život.
U Fatimi Gospa ne poziva samo na posvećenje Rusije njezinom Bezgrješnom Srcu, već i na pobožnost pet prvih subota u mjesecu kao zadovoljštinu za grijehe. Ovdje pročitajte zašto pet prvih subota i što uključuje ta pobožnost.
Već u prvom Gospinom ukazanju vidiocima je upućeno pitanje iz kojeg se jasno očituje Majčina ljubav prema Bogu i dušama: "Želite li prihvatiti sve patnje koje će vam Bog poslati, kao pokoru za sve grijehe koji Mu se nanose i kao molitvu za obraćenje grješnika?"
U drugom ukazanju jasno se očituje kako je Božja volja da se u svijetu ustanovi štovanje Bezgrješnog Srca. Tko bude to činio obećava mu Gospodin vječno spasenje. Vidioci u ukazanju vide Bezgrješno Srce kako je obavijeno trnjem, a tumače to kako Gospodin želi da se nadoknađuje za uvrjede nanese Njegovoj Majci Mariji. Majka Marija govori: "Na koncu će moje Bezgrješno Srce pobijediti."
Prenosimo obavijest o hodočašću u Rim. Uvijek me iznova obraduje kad primim novo pismo (Pismo Oremus) stranice Paix Liturgique. Preporučam da se na nju pretplatite i proširite ju među prijateljima i poznanicima. Pretplatiti se možete ukoliko na ovom linku http://hr.paix-liturgique.org/inscription.asp?ispunite pristupnicu i kliknete na potvrdi.
Putem pisama koja mi stižu na mail gotovo uvijek otkrivam nove spoznaje i zasigurno su mi jedna velika pomoć i izvrstan način kako da neprekidno produbljujem spoznaje o svetoj misnoj žrtvi i katoličkoj vjeri.
Zašto SUMMORUM PONTIFICUM?
Hodočašće je u znak zahvale papi Benediktu XVI. koji je donio dokument Sumorum Pontifikum i na taj način potvrdio da tradocionalna misa nije nikada ukinuta. Pregled dokumenta donosimo OVDJE.
Ono što me posebno privuklo pozvati vas na ovo hodočašće osim iz zahvalnosti je to što će susret u petak (prvi dan) voditi kardinal Burke, koji će podijeliti blagoslov prilikom otvaranja programa.
Predanost Hrvata Djevici Mariji izražena je u Ispovijesti vjere Hrvata katolika, sastavljenoj prilikom proslave Branimirova jubileja u Ninu (najstarijem hrvatskom kršćanskom gradu), 1979. Ispovijest vjere hrvatski su biskupi preporučili hrvatskim vjernicima da je mole svakoga dana. Što molimo potrebno je i živjeti.
Molitva:
Čvrsto vjerujem u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi. Svoju odluku polažem u Bezgrješno Srce Presvete Bogorodice Marije. Najvjernija odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Amen.
Majka Marija uvijek je prisutna u hrvatskom narodu. Bila je prisutna i tijekom višestoljetne osmanlijske tiranije, kod mletačkih, austrijskih, ugarskih nasrtaja, a nije nam dopustila da izgubimo duše ni tijekom nacističke, fašističke i komunističke vlasti 20. stoljeća. Od velikog srpskog imperijalizma također smo se obranili zahvaljujući pobožnosti svete krunice koja je postala jedan od simbola obrane Hrvatske u Domovinskom ratu.
Unatoč tomu što je u to doba imala samo 10 godina, Lucia dos Santos bila je najstarija od troje vidjelaca koji su imali Fatimska viđenja 1917. godine. Bila je jedina od troje koja je u biti razgovarala s Gospom, postavljajući joj i neka svoja pitanja i odgovarajući na Gospina. Nakon ukazanja 13. svibnja Lucija i njezini mlađi rođaci, Franjo i Jacinta Marto dogovorili su se da to ne će nikome reći.
Neželjena pažnja
Međutim, Jacinta koja je imala samo sedam godina, nije uspjela skriti uzbuđenost glede prvog ukazanja i razgovarala je o tome sa svojom majkom. Vijest se brzo proširila u toj malenoj ruralnoj zajednici. Neki su odmah prihvatili viđenje kao autentično ukazanje Djevice Marije, ali drugi, među kojima i crkveni velikodostojnici, bili su skeptični. Mnoštvo, pomiješano od vjernika i radoznalaca, okupilo se da bi promatralo Luciju i njezine rođake rijekom sljedećih ukazanja (u lipnju ih je bilo 50; u srpnju je to poraslo na 5000, u kolovozu 15.000 te u rujnu 30.000), dok je na posljednjem ukazanju sudjelovalo više od 70.000 ljudi koji su bilo svjedocima Čuda sunca.
U drugom stupnju nalazimo se pred nečim veoma snažnim.
Drugi stupanj poniznosti je kad djelima slijedimo glas Gospodina koji kaže:"Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla." (Iv 6, 38)
Jedan od glavnih problema u duhovnom životu je razlikovanje vlastite i Božje volje. Božja Riječ govori da tražimo mir i za njim idemo... Nameće se pitanje što mi može dati mir i kako da nađem lijek stalnoj dvojbi koja me prati sve do groba: jesam li činio svoju ili Božju volju?
Jedno od mogućih rješenja je da imamo ili steknemo sposobnost pristati činiti ono što je potrebno, privoljeti uz potrebu. To predstavlja radikalan prijelaz s jednog traženja Boga vlastitim umom na prihvaćanje te volje, upravo kroz tu nužnost.
Sveti Benedikt govori:"Samovolja donosi kaznu, a kroćenje pribavlja krunu."
Kada se osjećamo dobro potrebno je tražiti putove kako bi pokazali svoju ljubav i svoju predanost, ali kada nastupi potreba, kucnuo je čas da uberemo plod askeze.
Prva i simbolična potreba je voditi brigu o naravi moje osobnosti i osobnosti bližnjega. Potrebno je zaboraviti na svoju volju.
Išla je sama u susret križu... Tri mjeseca nakon svoga dolaska u Echt, Edith Stein je napisala svojoj poglavarici ovu molbu:“Draga majko, molim Vas za dozvolu, da se prikažem Srcu Isusovu kao žrtva za pravi mir: da se vlast Antikristova sruši, ako je moguće, bez novog svjetskog rata. Ja bih željela to još danas, jer je već dvanaest sati. Znam, da sam ništa, ali Isus to hoće, i On će sigurno u ovim danima još mnoge druge na to pozvati.“ (Nedjelja Muke, 26.III.1939.'') (str. 161)
U samotnoj molitvi čekao je Pavao odgovor Gospodina na svoje pitanje: "Što hoćeš da činim?" U samotnoj molitvi pripravljao se Petar za poslanje poganima. Tako to ostaje kroz stoljeća. U tihom dijalogu Bogu posvećenih duša sa svojim Gospodinom pripravljaju se daleko vidljivi događaji povijesti Crkve, koji obnavljaju lice zemlje. Djevica, koja je svaku od Boga poslanu riječ čuvala u svom srcu je uzor onih pažljivih duša u kojima velikosvećenička molitva Isusova uvijek ponovno oživljuje. Žene, koje su poput Nje zaboravile same sebe zadubljene u promatranje života i muke Kristove, birao je Gospodin rado kao svoje oruđe da izvrši velike stvari u Crkvi: svetu Brigitu, svetu Katarinu Sijensku…Tko se Bogu bez rezerve preda, toga On bira kao oruđe da izgradi svoje kraljevstvo. (str. 162)
